Dok neki vjeruju da je ruska volja za borbom neuništiva, povijest i kulturni faktori sugeriraju da bi Rusija mogla doći do točke sloma. Američki vojni komentar i bivši marinac Ben Connable napisao je zanimljivu analizu ključnih povijesnih, kulturnih i duhovnih čimbenika koji oblikuju rusku volju za borbom, kao i potencijalne slabosti koje bi mogle dovesti do njezinog kraja.

Povijesna trauma: Ključ za razumijevanje ruske upornosti

Jedan od temeljnih čimbenika koji oblikuje rusku kolektivnu volju za borbom jest duboko ukorijenjena povijesna trauma. Za mnoge je Ruse raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine bio ne samo politički i ekonomski gubitak, već i duboka nacionalna trauma. Ta trauma nije samo ekonomska; ona je društvena i kulturna. Rusija se, iz perspektive mnogih njezinih građana, od te katastrofe nikada u potpunosti nije oporavila.

Pogled na raspad Sovjetskog Saveza pokazuje da su ekonomski i društveni problemi tog razdoblja ostavili dubok trag na kolektivnu rusku svijest. Godine nakon 1991. obilježene su padom proizvodnje, vrtoglavom inflacijom, srozavanjem životnog standarda i ogromnim povećanjem smrtnosti uzrokovane alkoholizmom. Ovi su čimbenici izgradili sliku Rusije kao nacije vječnih patnika, što se uklapa u narativ o neizbježnoj žrtvi potrebnoj za preživljavanje, smatra Connable.

Ova povijesna trauma, naglašena velikim padom životnog standarda, stvorila je osjećaj da je Putin donio Rusiji stabilnost. Njegova uloga u izgradnji ekonomije u ranim 2000-ima, uz pomoć prihoda od prirodnih resursa, dala je mnogim Rusima osjećaj da ih je spasio iz kaosa 1990-ih. Putin je iskoristio taj osjećaj za održavanje svoje vlasti i mobilizaciju podrške za rat u Ukrajini, prikazujući ga kao nužnost za očuvanje Rusije i zaštitu od povratka u teška vremena.

Defenzivni nacionalizam: Rusi kao čuvari civilizacije

Povijesna trauma usko je povezana s osjećajem obrambenog nacionalizma. Rusija se tijekom stoljeća suočavala s brojnim invazijama i prijetnjama, od Mongola u 13. stoljeću do nacističke invazije u Drugome svjetskom ratu. Kolektivno sjećanje na te prijetnje i borbu za preživljavanje postalo je temelj ruskoga nacionalnog identiteta. Ova ideja opstanka, unatoč prijetnjama sa svih strana, ojačala je ruski osjećaj da su uvijek pod opsadom, bilo od vanjskih neprijatelja, bilo od unutarnjih slabosti.

Središnja točka ovog narativa je Veliki domovinski rat, kako se u Rusiji naziva Drugi svjetski rat. Gotovo svaki Rus ima rodbinu koja je sudjelovala u tom ratu, a Putin je vješto koristio tu povijesnu baštinu kako bi povezao aktualni sukob u Ukrajini s borbama protiv nacističke Njemačke. U takvom okviru Ukrajina postaje još jedna bitka u nizu obrambenih ratova, a svaki Rus, kao nasljednik svojih predaka, mora dati svoj doprinos.

Putin ne samo da osnažuje ovaj osjećaj prijetnje, već koristi crkvene i duhovne elemente da bi pojačao kolektivni osjećaj ruske sudbine. Prema tom narativu, Rusija ima posebnu ulogu u svijetu — duhovnu i moralnu misiju koja nadilazi granice geopolitike.

Uloga Ruske pravoslavne crkve: Duhovnost kao ratna mobilizacija

Pravoslavna crkva igra ključnu ulogu u oblikovanju ruske volje za borbom jer je nakon pada Sovjetskog Saveza ponovno dobila na važnosti u društvu. Putin ju je iskoristio kao jedan od glavnih stupova svoje vlasti, a ona je podržala njegovu politiku, uključujući rat u Ukrajini, piše američki vojni analitičar Connable.

Patrijarh Kiril, čelnik Ruske pravoslavne crkve, nazvao je rat u Ukrajini ‘svetim ratom’, opravdavajući ga duhovnim narativom o borbi protiv Zapada i zaštiti pravoslavlja. Duhovna mobilizacija, kako je naziva Kiril, postala je sredstvo kojim ta crkva ne samo da blagoslivlja ratne napore, već i mobilizira moralnu i psihološku podršku ruskog naroda.

Ova duhovna potpora ratu povezana je s osjećajem kolektivnog žrtvovanja, duboko ukorijenjenog u ruskoj pravoslavnoj tradiciji, gdje je žrtvovanje sebe za veće dobro moralna obaveza. Kada se rat u Ukrajini predstavlja kao dio širih nastojanja za opstanak pravoslavne Rusije, podrška crkve jača kolektivnu volju za borbom.

Fatalizam: Prihvaćanje sudbine i neizbježne žrtve

U povijesti je ruski narod često bio prisiljen prihvatiti teške životne uvjete i podnositi velike žrtve. Ovaj osjećaj fatalizma duboko je ukorijenjen u njihovoj kulturi, a rat u Ukrajini nije iznimka. Unatoč golemim žrtvama na bojištu i teškim uvjetima za vojnike, ruski vojnici i dalje pokazuju izvanrednu volju za borbom, što je djelomično povezano s prihvaćanjem sudbine kao nečega neizbježnog.

U brojnim uličnim intervjuima, koje je ruski novinar i youtuber Daniil Orain proveo u Moskvi i drugim ruskim gradovima, mnogi građani jasno su izrazili svoju voljnost da prihvate što god da država odluči. Oni koji se ne slažu s politikama često to čine s ravnodušnošću, kao da su pomireni s činjenicom da nemaju utjecaja na sudbinu.

Ovaj osjećaj fatalizma prisutan je i među vojnicima na bojištu te oni, unatoč strašnim uvjetima i neprekidnom raspoređivanju, nastavljaju borbu. Prihvaćanje žrtve, čak i kada su svjesni da su poslani u gotovo samoubilačke misije, pokazuje koliko je ruska kolektivna svijest oblikovana idejom neizbježne patnje.

Može li se Rusija slomiti?

Iako njezina povijest i kultura ukazuju na snažnu volju za borbom, povijest također pokazuje da Rusija može 'puknuti'. Tijekom rata u Afganistanu 1980-ih i Prvog čečenskog rata 1990-ih, ruska volja za borbom raspala se pod pritiskom gubitaka i sve većeg nezadovoljstva na domaćem terenu. Slučajevi Afganistana i Čečenije sugeriraju da najveća ruska slabost leži na raskrižju između žrtava na bojištu i ekonomskih pritisaka, primjećuje Connable.

Ruski vođe čini se da su svjesni ovog zabrinjavajućeg problema u Ukrajini. Generali daju sve od sebe da bi prikrili žrtve te spriječili povratak ranjenih i očajnih vojnika kući, gdje bi, poput Afganaca 1980-ih, mogli potkopati podršku javnosti. Očajnički pokušavaju koristiti plaćenike, osuđenike, strance i mobilizirane vojnike da bi očuvali svoju profesionalnu vojsku.

No Rusiji možda ponestaje ‘topovskog mesa’. Troškovi vojnog osoblja naglo rastu, a u međuvremenu Putin daje sve od sebe da bi održao privid gospodarske normalnosti. No gospodarstvo gotovo sigurno pati zbog zapadnih sankcija i tržišne izolacije.

Putinov status također nije neupitan. Njegova spora reakcija na pobunu Jevgenija Prigožina 2023. izazvala je sumnje u njegovu nepobjedivost, a jednako letargičan odgovor na ukrajinski upad u Kursk i njegove sve fantastičnije tvrdnje o ruskom gospodarstvu pojačavaju percepciju da gubi tlo pod nogama.

Ako ruski gubici na bojištu i ekonomski pritisci postanu neodrživi, Putin bi mogao biti prisiljen na pregovore, kao što se dogodilo tijekom sovjetskog rata u Afganistanu. Isto tako je veliko pitanje koliko će Zapad još imati strpljenja i volje za pomoć Ukrajini. Čini se da je ključ pobjede - ustrajnost.