Slična pitanja postavljala su se i prije 20 godina, uoči rata u Iraku, kada su zapadni mediji bez dovoljno skepse prihvaćali tvrdnje o iračkom oružju za masovno uništenje. Sada, čini se, postoji rizik da ponovimo tu istu grešku, ističe Dettmer.

Tada, 2003. godine, britanski premijer Tony Blair i američki državni tajnik Colin Powell prezentirali su 'neoborive dokaze' o iračkom naoružanju, što je ubrzalo intervenciju u Iraku. Međutim, kako se ispostavilo, ti dokazi nisu bili čvrsti, a rat je izazvao dugogodišnju nestabilnost na Bliskom istoku.

Danas se čini da zapadni mediji i političari ne preispituju dovoljno otvoreno je li trenutna strategija u Ukrajini zaista održiva ili nas vodi prema dugotrajnom konfliktu bez jasnog ishoda, piše Dettmer.

Nedostatak skeptičnosti prema zapadnoj strategiji

Jedna od ključnih opasnosti u vezi s trenutnim izvještavanjem o ratu u Ukrajini jest nedostatak skeptičnosti prema zapadnoj strategiji. Na sigurnosnim konferencijama i u političkim izjavama često dominira optimizam da će ruski predsjednik Vladimir Putin uskoro biti poražen. Govori se o novim vrstama oružja koja će promijeniti tok rata, ali se rijetko postavljaju pitanja o dugoročnoj održivosti zapadne podrške i je li krajnji cilj, povratak Ukrajine na granice iz 1991., zaista ostvariv.

Na primjer, jedan od ključnih zapovjednika ukrajinskih snaga, general Valeri Zalužni, već je upozorio da oružja koja se danas koriste brzo postaju zastarjela jer se ruska vojska prilagođava i pronalazi načine kako ih neutralizirati. Ova 'utrka u naoružanju' znači da Ukrajina ne dobiva drugu priliku – jednom kada nova oružja postanu neučinkovita, ukrajinske snage moraju pronaći nove načine za održavanje obrane.

Unatoč tome, mediji i dalje ponavljaju narative o 'oružju koje mijenja pravila igre' bez dovoljno propitivanja o tome može li takva strategija zaista dovesti do odlučujuće pobjede, ističe Dettmer.

Jesu li ciljevi Zapada jasni?

Još jedan problem leži u nedovoljno jasno definiranim ciljevima Zapada u ovom sukobu. Dok mnogi zapadni lideri ponavljaju frazu 'podržavat ćemo Ukrajinu koliko god bude potrebno', malo je konkretnih rasprava o tome što to zapravo znači. Jesu li zapadni lideri spremni podržavati Ukrajinu i dalje ako rat potraje još nekoliko godina? Jesu li spremni podnijeti ekonomske i političke posljedice koje bi takva dugotrajna podrška mogla donijeti?

Njemački kancelar Olaf Scholz nedavno je izjavio da je vrijeme za ozbiljno razmatranje mogućnosti mirovnih pregovora, čak i ako to znači da Ukrajina možda neće moći vratiti sav teritorij koji je izgubila. Ova izjava izazvala je kontroverze, no postavlja važno pitanje: je li realistično očekivati povratak Ukrajine na granice iz 1991. godine, uključujući Krim? Većina zapadnih lidera, međutim, odbija razgovarati o ovoj mogućnosti, oslanjajući se na argument da se o ničemu ne smije odlučivati bez pristanka Ukrajine.

Dok su principi važni, također je nužno postaviti praktična pitanja o tome kako dugoročno podržavati Ukrajinu, posebno u svjetlu činjenice da ruske snage i dalje imaju znatno veću sposobnost mobilizacije nego ukrajinske.

Nedostatak javne rasprave i uloga medija

Još jedna ključna kritika odnosi se na ulogu medija. Zapadni mediji, posebno oni na engleskom jeziku, često su suzdržani u postavljanju neugodnih pitanja o zapadnoj strategiji, smatra Dettmer. Umjesto da preispituju je li ova strategija održiva, mediji često prihvaćaju narativ da će 'još samo malo truda' dovesti do preokreta u ratu.

Ovaj nedostatak skeptičnosti nije samo pitanje lošeg izvještavanja; on može imati ozbiljne posljedice na donošenje političkih odluka. Ako mediji ne postavljaju dovoljno kritička pitanja o dugoročnim izgledima za pobjedu Ukrajine i troškovima za Zapad, postoji rizik da će političari nastaviti s politikom koja možda nije u potpunosti promišljena.

S druge strane, Ukrajinci se svakodnevno suočavaju s realnošću rata i postavljaju teška pitanja. Kako Ukrajina može dobiti rat protiv Rusije koja ima puno veće ljudske resurse? Ako zapadne zemlje nisu spremne pružiti mnogo veću vojnu pomoć ili preuzeti rizike poput eskalacije nuklearne prijetnje, što je onda alternativa?

Vrijeme za iskrenost

U konačnici, Zapad mora biti iskren prema sebi i prema Ukrajini. Ako rat nije moguće dobiti s trenutnim pristupom, potrebno je jasno komunicirati o ograničenjima i pronaći alternativne strategije. Ukrajina zaslužuje poštenu procjenu o tome što može očekivati od svojih zapadnih partnera, bilo da je riječ o vojnoj pomoći, ekonomskim sankcijama protiv Rusije ili diplomatskim naporima za pregovore.

Mediji u tome imaju ključnu ulogu. Njihova odgovornost nije samo izvještavati o događajima, već i postavljati pitanja koja drugi ne postavljaju, preispitivati pretpostavke i otvarati prostor za raspravu o različitim mogućnostima.

'Na kraju krajeva, kako će povijest ocijeniti zapadno medijsko izvještavanje o ratu u Ukrajini? Hoće li se ispostaviti da su mediji, vođeni suosjećanjem prema ukrajinskoj stvari, propustili postaviti neka ključna pitanja i na taj način doprinijeli produljenju sukoba bez jasnog izlaza?', pita se Dettmer.