Osmi dan na putu, prvi tehnički kvar u Brnu, vrijeme koje ne ide na ruku… Sinopsis puta za sljedeća dva dana govori: put kroz Češku kroz šumarke i livade, pod tmurnim oblacima na koje nemamo utjecaj. U prijevodu na hrvatski: malo morgen. Pogled na kartu i radikalan zaokret na istok.

Kako je sada svaki dan dan bliže utakmici, a nismo Batmani da udovoljimo svakoj svojoj želji na biciklu, odluka je pala da se jednokratno ukrcamo na vlak.

Pao je mrak, nemamo alat da gumu vratimo u vozno stanje, a lokalnih 'fektbrudera' po ulicama sve je više. Vrijeme da napustimo grad Zetora i Češke Zbrojovke, a možda će stanje biti bolje negdje u provinciji. Češki vlakovi prihvatljivi su dubini našeg džepa. Karte za nas i naše vjerne sjene, bicikle i – pravac Ostrava. Ukrcavanje ljubimaca u teretni vagon popratio je verbalni delikt uz izraženu gestikulaciju ruku, koji je samo radi naše finoće ostao na tome. Kondukter je zarežao jer smo par sekundi nakon što smo mu dodali bicikle iz bisaga htjeli uzeti komad papira da putem zabilježimo koji zanimljivi detalj tog dana. Čemu tolika pjena, nije nam bilo jasno, ali pripisat ćemo to profesionalnoj deformaciji u dugogodišnjem radu s ljudima.

Nakon par minuta noćni vlak je krenuo na istok. I evo nam prijatelja u kontroli karata simpatičnog i nasmijanog. Što je to što se nosi u torbi i u par sekundi vraća dobro raspoloženje?! Poslije njega, iskoristili smo zatišje i nakratko 'ubili oko'. I dobro da jesmo, jer ono što nas je čekalo u Ostravi može podnijeti samo odmoran čovjek.

Treštanje kolodvorskih zvučnika uz recital voznog reda posljednjih noćnih vlakova kao glazba za doček, a strme pokretne stepenice kao razlog veselja. Ipak, sada guramo, tj. vučemo bicikle čija sama oprema ima dvadesetak kilograma. Prvi od nas dvojice pri usponu je doživio takav rikošet, a bicikl i opremu izvlačili smo kao iz vrtećeg bubnja. Oprema je neoštećena, a uspomena je plava tetovaža na lijevoj potkoljenici, tj. mišiću koji je nakon 700 kilometara napet kao klavirske žice.

Tražeći izlaz s mora perona i kolosijeka nabasali smo na dvojicu kolodvorskih čuvara reda. Svjesni svoje uloge, važno su nas upozorili da je jedini izlaz onaj s kojeg smo pobjegli glavom bez obzira. Vraćamo se nazad, ovaj put s njima, strepeći. Čuđenje kad smo zastali, pogledavajući se u nevjerici i izjava 'ovaj put ti prvi'. Bez njihove pomoći ponovno bismo doživjeli centrifugu, a tko se jednom opeče, puše i na hladno.

Ubrzo se pokazalo da je noćna potraga za prihvatljivim smještajem u industrijskom gradu od preko 300.000 stanovnika i više nego zahtjevan zadatak. Sreća u nesreći da je zajedno s nama u potragu bio uključen i valjda najnormalniji čovjek kojeg smo mogli sresti u te sitne sate. Taj pitomi Čeh iz Praga kao da je poslan kao turistički vodič i spasitelj u gradu u kojem lumpenproletarijat u noćne sate galami, pije i žica.

Nakon sedam kilometara guranja bicikala noćili smo Pod mostom. Ako ste na tren pomislili da smo slušali šum Odre, netočno. Tako se zove hostel, točnije stambena zgrada u kojoj se za relativno pristojne novce može dobiti krov nad glavom, ali gotovo samo to. Primljeni smo samo pod uvjetom da bicikle ostavimo u hodniku kojim će svita nesretnika koji su se ovdje zatekli s nama ujutro nahrupiti dolje-gore.

Stavljeni u pat poziciju, prihvatili smo. Sobu na petom katu označenu nizom brojki i slova pronašli smo kroz hodnike kao miš komadić sira u labirintu. Nama umornima, i to bi bez spomenutog Čeha bilo puno teže. Poslije svega, zaspali smo još jedino s nadom da nam do jutra neće pasti strop na glavu.

Jutarnje buđenje priuštila nam je sobarica usisavačem. Došlo je kao naručeno da se krene u potragu za najbližim servisom. To i nije bio servis, nego prodavaonica u kojoj smo dobili i više nego što smo tražili. Umjesto ispostavljenog računa – srdačno dobrodošli i sretan nastavak puta. Kako se noćna slika grada brzo mijenja. Vrijedni i iscrpljeni radnici koji sred kiše dižu palac, prolaznici sa znatiželjom ispituju 'odakle?', a na odgovor Hrvatska redom imaju nešto za reći, dakako pozitivno.

Da bi se nastavilo put, mora se pronaći način kako parirati kiši. Kupili smo kabanicu koja je nedostajala, a kao navlake za glavu i noge poslužile su vrećice iz prvog dućana. Okićeni kao božićne jelke u hipu smo grabili zadnje kilometre Češke. Ulazak u Poljsku dovoljan je motiv da se vozi, iako su i svi psi toga utorka bili u svojim kućicama.

Zanimljivost, kao da oblaci znaju gdje je državna granica. U Poljskoj je već bilo malo podnošljivije, kao da svaka zemlja ima svog vedro-oblačitelja. Nošeni euforijom koju su nakon nekoliko desetaka kilometara zamijenili promrzle noge i prvi simptomi ozbiljnijeg hlađenja organizma morali smo reagirati brzo. Nigdje nikakvog smještaja, pa je siguran izbor pao na jednu seosku crkvu kao orijentacijsku točku.

U 'najkatoličkijoj' Poljskoj luteranski pastor uputio nas je na seosko domaćinstvo koje se nalazi nekoliko kilometara od naše rute. Obećanje da će nas čekati topla soba bilo je dovoljno da ubacimo u 'rikverc' i zahvalimo na pomoći.

Zadovoljstvo smještajem i vrući tuš ublažili su činjenicu da su nam sve stvari potpuno mokre. I Nokia Lumia je danas svoj dio zadatka odradila junački. Cijeli je dan navigirala po kiši i opravdala slogan 'Connecting people'.

Uh, kako je lijepo iz sobe slušati fijukanje vjetra i šum vode iz obližnje fontane.