Pesimizam koji se pojavio među hrvatskom političkom elitom u prvom redu bio je posljedica neuspjeha tužbe Bosne i Hercegovine protiv službenog Beograda. Na temeljima tog procesa Globus piše o tri teška zadatka koja bi hrvatski pravni tim pred sudom trebao obaviti kako bi se dokazao genocid.

Prvo je nužno dokazati zločine diljem Hrvatske poput onih na Ovčari, u Škabrnji, Voćinu… Ako se uspije u tome, bit će zadovoljen objektivan element za postojanje zločina genocida. Potom slijedi dokazivanje namjere da se pokoljem na Ovčari ili bombardiranjem Dubrovnika htjelo potpuno ili djelomice uništiti skupinu Hrvata na određenom geografskom području.

U tužbi BiH protiv Srbije utvrđen je subjektivni element genocida (namjera) samo u Srebrenici i oko nje i to samo onih nekoliko tjedana 1995. godine, kada su srpski vojnici masovno likvidirali muslimansko stanovništvo.

Treći zadatak je dokazati da se ti zločini mogu pripisati službenom Beogradu, tj. da su zločini počinjeni prema zapovijedi vlasti iz Beograda. U tome BiH nije uspjela. Sud je utvrdio da je genocid počinila vojska bosanskih Srba, a država koja se tada zvala SR Jugoslavija je kriva zato što zločin nije spriječila.

Ipak, bez obzira na uspjeh tužbe za genocid, sud je u tužbi BiH utvrdio postojanje međunarodnog sukoba. Detaljno je utvrđeno da je SR Jugoslavija direktno ili putem paravojnih postrojbi izvršila agresiju na BiH i time je sud dao odgovor na pitanje tko je kriv za rat. Slične odgovore sud bi trebao dati i u sudskom procesu Hrvatske protiv Srbije, smatra Globus. A to bi onda, i u najgorem scenariju za Hrvatsku, dakle da sud utvrdi kako nije bilo genocida, moglo biti itekako dovoljno da se konačno utvrde uloge u Domovinskom ratu.