Vega je bio najmlađi brat, tek je navršio tridesetu. Govorio je malo, ali kada bi progovorio, pričao je o ubojstvu, prolijevanju krvi, osveti ili borbi. Lagano kovrčava kosa mu je izravno prelazila u čupavu bradu. Sada mu je iz očiju zračila žeđ za osvetom; djelovala je poput podmukle vatre.
LASO: King Fisher, Smrtonosni mak

Pogledamo li danas izlog prosječnog kvartovskog kioska, primijetit ćemo da se uz gomilu stripova, imena kojih sugeriraju da je razvoj stripa stao s 'Alan Fordom' i 'Zagorom', gotovo sramežljivo švercaju i poneki tanki romani na nekvalitetnom papiru o izvjesnom Jimu koji jednim metkom u podne za šankom krčme ubija braću Diablo ili pak Kristini zarobljenoj u dilemu preljuba sa suprugom najbolje prijateljice. Vesterni i ljubići, to je gotovo sve što je ostalo od negdašnje zavidne ponude jeftinih roto romana, čija su kupovina i čitanje činili sastavni tjedni ritual milijuna ex-Yu državljana i mnogima jedinu s užitkom pročitanu pisanu literaturu u životu.

Gledano pojmovno, ni samim teoretičarima književnosti nije često jasno kako ispravno definirati i nazivati te milijune ispisanih stranica o misterioznim ubojstvima, borbama na Divljem zapadu i strasnim romansama. Još 1987. godine Pavao Pavličić u zborniku tekstova Trivijalna književnost, solidnom pokušaju oznanstvenjivanja izučavanja građe koju su akademski znanstvenici godinama doživljavali nedostojnom njihovih umova, određuje je kao 'ono štivo koje se reproducira tiskarskom tehnikom, masovno distribuira i prodaje (najčešće na specijaliziranim prodajnim mjestima-kioscima), pripada nekome trivijalnom žanru (krimiću, ljubiću itd.) i inzistira na svojoj umjetničkoj prirodi i autorstvu, pa makar bio i izmišljen'. Sami izdavači, obično medijske kuće, voljeli su unositi odgovarajući tiskarski diskurs i uz takve romane vezati pojam 'roto', nazivajući tako i same biblioteke (npr. Vjesnikova biblioteka džepnih izdanja 1967. godine zvala se jednostavno i nemaštovito Roto roman), dok je svako normativno prejudiciranje njihove kvalitete podrazumijevalo prema njemačkom uzoru upotrebu pojma 'šund'.Do eksplozije tiskanja roto romana došlo je nakon 1950. godine kada je liberalizacija cijena sirovine u ionako slabo razvijenoj mreži knjižara dovela do poskupljenja knjiga. Usku vezu sa standardom potvrđuje i anketa o čitalačkim navikama provedena ranih šezdesetih godina ispred beogradskih tvornica, kada su radnici jedinstveno odgovorili da radije odvoje 100 dinara za roman biblioteke X-100 novosadskog Dnevnika (kako će se kasnije pokazati jedne od najboljih roto biblioteka), nego 1000 ili 2000 dinara za 'ozbiljno' djelo u knjižari. Drugi 'krojač' računice bili su sami medijski izdavači - naime, ne bi li bez puno komercijalizacije održavali skupu produkciju informativnih medija lišenih 'šunda', roto romani su morali biti 'zlatna koka'. Da je tržište bilo prilično raspoloženo za kupovinu, svjedoče i brojke - u Jugoslaviji je 1971. godine izlazila 71 serija u godišnjem tiražu od 90. 467. 000 primjeraka, što je značilo da jedna sveska dolazi na 375 stanovnika. Istovremeno, u SAD-u, domu 'pulpa', jedan primjerak roto romana dolazi na 1 171 stanovnika.

Uz spomenuti novosadski X-100, iz zagrebačkog je Vjesnika radom redakcije Romani i stripovi, osnovane 1974. godine, na tržište izlazilo niz roto i džepnih izdanja poput Inspektora X, Lasa, Traga, Života... Pedantna statistika prezentirana u Vjesnikovom leksikonu otkriva solidne brojeve - Laso je tako imao vrhunac 1979. godine sa 3.949.741 prodanih primjeraka, dok je na tržištu istovremeno postojala žestoka konkurencija drugih uspješnih vesterna poput Vajta Erpa, Doka Holideja, Šejna! Nije nezanimljivo ni tko je čitao sadržaje poput Lasa. Opet je Vjesnik proveo pravo tržišno istraživanje svoje publike i utvrdio da čak 30,3% čitatelja Lasa ima nezavršenu ili samo završenu osnovnu školu, a 57,3 % nezavršenu ili završenu samo srednju školu. Pružalo je to dodatne argumente zastupnicima teze da su roto romani 'niži' oblik literature.

Nekoliko minuta kasnije Feroni je bio mrtav. A pola sata kasnije uvijenog u platno da se ne vidi ko je četiri učenika Eksodusa odnela su ga u peć za ugljenisanje.
BIBLIOTEKA X-100: Frederik Ešton, Lun i eksodus

Kao i u stranim produkcijama, tko je doista autor šund romana obično se nije znalo iz čitanja imena na koricama jer su se pisci redovito skrivali iza američkih i engleskih pseudonima. Pred Jugoslavene su dolazili razni 'nestvarni' Fischeri, Stevensoni, Jacobsi... Razlozi istaknute uloge pseudonima bili su višestruki - bilo je tu pravog srama ambicioznih pisaca zbog pisanja trivijalnosti za novac, ali su pseudonime u ex-Yu zapravo tražili i sami izdavači koji su zbog eskapističke prirode sadržaja roto romana vjerovali da i strano ime navlači kupca na lakše posezanje za novčanikom. Nenad Brixy, vrhunski kreativac i jedan od istaknutijih djelatnika Vjesnika, koristio je tako za svoju seriju humoristično -kriminalističkih romana o šeprtljavom novinaru Timothyju Tatcheru ime samog glavnog junaka - Timothy Tatcher.

Najbolji primjer kombinacije dobrog pseudonima i uzbudljivog sadržaja postala je serija romana o Lunu, također iz biblioteke X-100. Intrigantne radove blagog SF duha o hrabrom borcu protiv zločinca nazivane Lun i Barbarela ili Lun i družina sudnjeg dana službeno je stvarao izvjesni Fredrik Ešton, a doista Novosađanin Mitar Milošević. Popularnost je Luna dovela i na suđenje psihopatu Metodu Trobecu jer se sumnjalo da je za zlodjela našao inspiraciju u liku iz Lunovih avantura koji je bacao žrtve u peć! Psihopat je na suđenju ipak izjavio 'Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena' , te je Lun aboliran krivnje. Velo Miloševićeva pseudonima je svojevremeno bilo takvo da je pisac Momčilo Milankov u svojoj kritici napisao da je za loš Lunov jezik kriv prevoditelj!

Roto junak razine Luna, ali drugačijih vrlina bio je i Lesli Eldridž, Amerikanac koji je svladao tajne ninđi i moći usmjerio protiv kriminala. Ninđine borbe su obilovale opisom krvavih sukoba, rasječenih glava i udova, letećih šurikena... Tako maštovit bio je Derek Finegan, što je ime iza kojeg se navodno skrivao i Brana Nikolić, urednik niza stripova Dečijih novina. Ljubav prema roto Ninđi našla je svoje nasljednike osamdesetih u ljubiteljima TMNT-a  i beat 'em up igrama na Nintendu.

Hejzi pomisli kako njeno čvrsto besprekorno telo uzgleda bez odeće, a zatim zamisli i sebe između njenih oblih i glatkih butina i brzo pruži ruku, podiže čašu i otpi još jedan gutljaj.
BIBLIOTEKA X-100: T. H. Greache, Hejzi - Hotel za ubice

Osim buvljaka i internetskih aukcija, dobar izvor za nabavu solidnog broja primjeraka ex-Yu šund literature su digitalizirani primjerci skriveni iza linkova po bespućima interneta. No dok potraga za Lasom, Lunom, Ninđom (...) traje par klikova, rjeđe se pronalaze izdanja tzv. 'ljubića' koji su činili dobar i možda češće napadan dio roto produkcije. Nije jasno leži li objašnjenje u većoj nostalgiji za djetinjstvom među muškarcima, kvalitetnijem sadržaju ili činjenici da korisnice računala nisu sklone tom vidu sadržaja. Ipak, statistika je jasna - Vjesnikova roto biblioteka Život 1971. godine biva prodana u 3 .772. 456 primjeraka, a čitale su je najviše žene, među kojima je 31,8 % završilo samo osnovnu školu ili ni nju! Zanimljivo, kada Život 1985. godine mijenja ime u Eva, naklada ubrzano pada, što se može povezati i s činjenicom da su potrebu za takvom vrstom sadržaja ispunjavale serije poput 'Dinastije', u ex-Yu prikazivanoj od 1984. godine.

Kao ilustracija stvaralaštva za žene najbolji je primjer sama urednica Života i Eve, Ana Župan. Kroz razna, mahom Vjesnikova, izdanja Župan je, najčešće pod pseudonimom Ana Žube, objavila preko 1500 priča čije su junakinje stereotipno obično žene uključene u manje ili više (ne)sretnu romansu. Župan je tjedno stvarala tri do četiri takva teksta, što je bilo moguće zbog metode rada sačinjene od iskrenih razgovora sa stvarnim ženama.

Mač ga je sustigao kad se već ubacivao unutra, tražeći dugme kojim će se automatski izolovati od gonioca. No oštrica ninđinog maća prosekla mu je lubanju i tek se zaustavila na grudnom košu.
NINĐA: Derek Finegan, Jedan čovjek za Manilu

Kao i niz drugih fenomena u Jugoslaviji, egzistencija šund literature je bila prepuna kontradikcija. Poduža je lista optužbi upućenih šund romanima - sastavljeni su od neprijateljskih sadržaja jugoslavenskom društvenom uređenju (npr. glavna junakinja 'ljubića' udana za tajkuna živi u bogatoj vili s vrtom), mlada publika upija zapadnjački nemoral (npr. istražitelj ubojstva se upušta u seksualne odnose s prostitutkama), čitatelji konzumiraju umjetnički bezvrijedne sadržaje s uvijek istim mehanizmom radnje, stereotipnim likovima i predvidljivim raspletom... Sama Ana Župan je posvjedočila o njoj upućenoj poruci Stipe Šuvara 'mala, ti se zajebavaš, misliš da mi ne znamo što ti zapravo radiš. Točno vidim što radiš'.

Loše mišljenje dušebrižnika o roto romanima pretvorilo se i u konkretne poteze. 'Zakon o izmenama i dopunama o republičkom porezu na promet robe na malo', poznatiji kao 'zakon protiv šunda', nakon stupanja na snagu 1972. godine dovodi u financijske probleme dobar dio roto romana. Ipak, i godinu dana nakon promjene zakona, polovicu ukupne književne produkcije u zemlji činili su šund romani! Postupno je stasala nova generacija intelektualaca koja se nije igrala lažnog morala. Igor Mandić u Notesu poručuje 'Onaj koji nikad nije igrao na rubu šunda - u svom stvaralaštvu bilo koje vrste - neka se prvi baci kamenom na njega', a piše i predgovor Žubinom 'ljubiću' 'Sjene na suncu'. Viktor Žmegač 1976. zaključuje 'Percepcija o tome je li nešto kič ili nije te pripada li visokoj ili niskoj umjetnosti je relativna i ovisi ponajprije o našoj predodžbi o umjetnosti, pa se isto može primijeniti i na trivijalnu književnost'.

Šund književnost je cijelo vrijeme ex-Yu bila savršen oblik eskapizma iz dosadne svakodnevice i oskudice u svijet gdje se uživljavanjem u likove u minuti postajalo filmskom divom ili avanturistom. U spomenutu zborniku 'Trivijalna književnost' ideja je dobro sažeta riječima Jadranke Goje: 'Trivijalna literatura je bijeg iz trivijalne realnosti na trivijalan način. Svatko bježi kuda može, a tko nema kuda, bježi u trivijalnost. Svatko uzima od života što može, a tko nema šta, uzima (trivijalan) san.' Dodao bih - i nije trivijalno što je tako.

U kuhinji, čija su vrata bila odškrinuta, sjedio je monter u samtastim hlačama i puloveru ispred televizijskog aparata. U krilu je imao bocu s pivom, a oči su mu bile prikovane za titravi ekran. Wandschneider izvuče iz džepa pištolj, nacilja i opali.
TRAG: Hansjörg Martin, Tajna sobe 7.