Sori zbog navlakuše u naslovu. Ne, neću ovaj put o Huljiću i Magazinu, još uvijek nisam spreman, prevelik je to zalogaj, puca me trema. Ove suze biserne su prave muške, sportske. Nikad bolji French Open, dame i gospodo. Toliko napetih mečeva, izjednačenih protivnika i protivnica, šokantnih obrata, iznenađujućih rezultata, no ni to nije tema. Tema su pobjedničke suze, sportske suze biserne.

Favoritkinja Samantha Stosur u Parizu je pokazala najbolju igru, no u subotnjem finalu nije imala nikakve šanse protiv talijanske autsajderice Francesce Schiavone. Hvatajući svoj, možda i zadnji vlak za besmrtnost, uskoro tridesetogodišnja Talijanka igrala je u transu, držala se svog plana igre, a što je njezina pobjeda postajala sve opipljivijom, to je i ona igrala odlučnije, nesmiljeno udarala i zabijala, da bi na koncu postala prvom predstavnicom svoje nacije koja je osvojila neki od četiriju grand slamova i podigla jedan od četiriju teniskih zlatnih gralova. A onda provala emocija, bacanje na parišku zlatnu prašinu, poljubac zemlji koja joj je donijela toliko nenadane sreće, širok osmijeh koji nije vrijedilo susprezati, hitar skok na navijačke tribine, prepuštanje dodirima navijača, pobjedničke suze, sportske suze biserne, Teo Tarabarić koji se na žutom kauču previja uslijed katarzičnog napadaja plača...

Jednostavno ne mogu ostati imun na sportske suze. A od svih sportskih suza, nekako sam najmanje imun na teniske. U toj viktorijanskoj igri suspregnutih emocija, igrači i igračice žive isključivo za sljedeći poen, u stanju su isključiti navijačku buku koja ih ometa u koncentraciji, bore se s vlastitim unutarnjim demonima koji ih čine nedopustivo ranjivima, favoriti neutraliziraju izazivače svojom mrtvački hladnom mirnoćom; da tu i tamo ne stegnu pesnicu nakon kakvog osobito dobro odigranog poena, gotovo da bismo povjerovali da se na terenu nadigravaju dva robota, Vulkanca ili grčka poluboga, a ne grešni smrtnici poput nas. Čak su i pobjednička slavlja viktorijanski suspregnuta: stisak ruke, pozdrav publici, nekoliko podijeljenih autograma i trk na masažu, trening, analizu propuštenih prilika te koncentracija na novi grad, novi turnir, novi hotel, novi sljedeći poen. Ti roboti, Vulkanci, grčki polubogovi, tako nas rijetko puštaju u svoj svijet. Francesca Schiavone u subotu je pokazala koliko je bogat unutarnji svemir jedne vrhunske sportašice; svojim nesputanim slavljem pripustila nas je sebi i velikodušno podijelila svoj trijumf sa svima nama. Kao da nije samo uživala u kolektivnom pljesku dupke popunjenog pariškog teniskog svetišta zvanog stadion Philippe Chatrier, već u svakom pojedinačnom udaru ruke svakog pojedinačnog navijača. E, to je ljepota sportskih suza bisernih: to su suze koje ujedinjuju dva svijeta, spartansko-sportaški i hedonističko-navijački, suze koje potiču katarzu i ulijevaju nam nadu da smo možda i mi spremni ostvariti nemoguće, unatoč svim preprekama koje nam stoje na putu, samo ako malo mrdnemo guzicom, 'zasučemo mozak i napregnemo rukave'.

Wimbledon je za tri tjedna. Ja već unaprijed jecam prisjećajući se...