Kroz prošlih par mjeseci puno smo se puta dotakli tematike igre u više igrača - u svakoj njenoj formi. Od pretplatničkog ili nešto manje pretplatničkog modela masivnog multiplayera, preko lokalnog pa sve do online arena multiplayera, mnogo puta smo sjeli i razmislili što ljude potiče da ih igraju i što je bitnije - da ih zavole. I onda, u trenutku kada smo susjedovom ćoravom klincu posudili jedan od naša dva kontrolera, te kada je stara skužila da pet mjeseci nije platila Internet - ostali smo samo sa single playerom. I što onda? Pa, razmislili smo o tome gdje su nestala ta vremena kada su naj-epskija (postoji li takva riječ) iskustva igranja zapravo postojala u prizmi soliranja.

Štoviše, spremni smo otići tako daleko da pokušamo pronaći argumente zbog kojih je isključivo single player igranje bolje od multiplayera. Prva stvar koja nam definitivno pada na pamet je priča. Da, svi će vam biti spremni reći kako velik broj igara danas ima multiplayer kampanje s "radnjom", no budimo realni i sjetimo se na što to najčešće liči. Kada konačno dođete do priče, pored sebe imate onog debila koji samo hoće nastaviti s igrom i ne da vam da na miru božjem pročitate sve dialogue boxove. Onog debila koji otrči pola mape ispred vas i pokupi masu predmeta dok vi još kontemplirate o tome što je NPC htio reći. Ili još bolje, nekog kome se očito ide u kompletno drugom smijeru, pa radi kolegijalnosti pratite radnju koju vam se zapravo nije dalo.

I to je samo vrh sante leda. Velik broj najdubljih i najimerzivnijih (evo opet nova riječ) iskustava isključivo se tiče single player igara. Survival horror žanr doslovce postoji na temelju igre za jednog igrača - s time da su svi očajni multiplayer pokušaji do danas samo sjena remek djela poput Silent Hilla 2. Ono što single player igre u ovoj formi odlikuje daleko iznad igara za više igrača je individualni ritam igre, odnosno način na koji gamer napreduje kroz priču. Nitko mu ne diktira kratkoročno natjeravanje kroz urbani pakao Left 4 Deada (koji je po nama nešto najbliže kvalitetnoj formi co op multiplayer imerzije). On može stati, razmisliti o svojim postupcima i sukladno tome napredovati kroz igru. Jasno, ritam akcijskog žanra zapravo u svojoj srži sadrži napetost i forsiranje brze odluke. Međutim, emotivni angažman i personalizacija s likovima ima puno, PUNO veći potencijal ako protagoniste igrač upoznaje svojim osobnim ritmom.

Upravo zato, realno gledano, RPG igre starog kova jako često i ostaju u pamćenju. Igrači su, htjeli to ili ne, prislijeni suosjećati sa glavnim likovima. Osim što provode sate i sate sustavno ih razrađujući, oni mogu reći da je priča centralizirana oko njih, što ponovno povećava užitak u igri. Multiplayer ekstravagance poput World of Warcrafta također mogu to reći. Međutim, one su čista kozmetika u komparaciji uzmemo li činjenicu da su u gore spomenutim slučajevima ČITAVE IGRE napravljene kako bi upravo igrač na kraju iskustva imao jak emotivni angažman i osjećaj  povezanosti sa jednom jedinom radnjom. Mnogi će se ovome smijati, ali ako malo premotaju traku svoje gamerske prošlosti shvatiti će da su najbolje zapamtili igre u koje su položili najviše mašte, emocija i identificiranja s glavnim likom. A te igre su postojale puno prije čuvene multiplayer ere.

I onda se na kraju svega zapravo pitamo na koji način bi trebali gledati na single player gaming? Je li on kao takav smješten u retro setting? Ili smo osuđeni da klasičnu priču promatramo samo u hiperbudžetnim naslovima poput Grand Theft Autoa 5, Skyrima ili indie tekstualnim RPG-ima? Dobro pitanje. Era igre za jednog igrača je daleko od svojeg kraja - međutim, ona se promijenila. Kvalitetni single player se jako odmiče od multiplayer forme i u modernim vremenima on mora zadržati svoju autonomnost da bi opstao. Co op kampanje upropaštavaju njegovu osnovnu formu. Kvalitetno iskustvo igre za jednog igrača mora imati svoj eko sustav - mjesto gdje svatko može stati, pogledati svoju okolinu, istražiti je svojim ritmom igre i formirati osobno iskustvo gaminga koje će pamtiti dok je živ.