Gaming na računalima se strahom i hororom bavi dulje nego što bi itko pomislio. Biznis s igrama tog žanra oduvijek je konstanta gaming kulture i njegovi počeci se vrlo teško mogu pronaći. Varijacije i geneza mnogih podžanrova vežu se uglavnom za igre izašle osamdesetih godina prošlog stoljeća. Konkretno, imamo horor rpg/avanture, pucačine iz prvog lica, čuvene survival horore te mnoge varijacije arkadnog i akcijskog žanra.

Ipak, za razliku od većine članaka koji se na jedan ili drugi način vežu uz obradu žanra, nama je namjera napraviti mali uvid u njegovu nišu koja se zaista trudi prestrašiti igrača te se u načelu bavi mračnim temama ljudske psihe, okultnim, ili pak prekopava bogatu knjižnicu suvremenih horor romana i nalazi najpodobnije autore za gaming adaptacije.

Možda najpoznatiji pisac kojim se, hvala Cthulhu, igre najradije vole baviti je Howard Phillips Lovecraft. Vjerojatno je najpopularniji po svome serijalu Mythos koji je natipkao početkom prošlog stoljeća. Njegovi radovi su u to vrijeme spadali pod manje-više književni šund. Ipak, igrom slučaja, kako je vrijeme prolazilo, žanr horora se u književnosti, barem onoj modernijeg datuma, profilirao upravo u nešto slično njegovom stilu. Da se razumijemo, njegova djela su i dan danas jako dobro štivo. Štoviše, toliko dobro da su inspirirala nevjerojatno velik broj društvenih i roleplaying igara – u konačnici se domogavši najpoželjnijeg digitalnog medija, računalnih igara.

Za one koji nisu čuli za ime, Cthulhu Mythos bavi se kozmičkim užasima koji prijete Zemlji i Zemljanima – neopisivim božanstvima i kreaturama izvan prostora i vremena koja se polako bude ili dolaze u kontakt s protagonistima priča. Zanimljivo je, recimo, to što se najčuveniji Call of Cthulhu ne bavi samim krakatim kretenom (Cthulhuom, naime), već ljudima koji dolaze u kontakt s apsurdnim i divljim kultovima koji, na jedan ili drugi način, štuju mračne bogove. Općenita lajtnota Cthulhu Mythosa je ludilo i suočavanje ljudske vrste sa stvarima koje nitko ne bi trebao vidjeti. Drugim riječima, ako kao lik u Lovecraftovim romanima ugledate stvari za koje naš um nije predviđen da ih percipira, on se počne slamati i vi polako bacate mentalno zdravlje kroz prozor. Ovaj koncept proteže se kroz skoro svaku lovecraftovsku igru dosad napravljenu. Ergo, ako vidite negativca, dosta često vam se muti pogled i polako počnete pucati po šavovima. Zgodno, zar ne?

Popis naslova inspiriranih Lovecraftom seže od prastarog Lurkig Horora za Amstrad pa sve do hrpe browser igara i vjerojatno komercijalno najuspješnijeg Dark Corners of the Earth, intrigantnog naslova koji se, prema našem mišljenju, jako razvodni neposredno nakon što primite prvi mitraljez u ruke. Do tog trena igra je doslovno nenadmašivi sneaker horor koji će svatko zavoljeti. Također preporučujemo da odigrate samo prvo poglavlje i nakon toga je izbrišete, jer će vam tako vjerojatno ostati u najboljem sjećanju. Napominjemo, igra je dosta dobra sama po sebi te sasvim solidno predočava detalje iz mnogih Lovecraftovih bestselera. Problem je što u konačnoj egzekuciji pomalo postaje mlaka.

Osim Lovecrafta, naravno, u računalnim se igrama književne adaptacije pojavljuju dosta često, no, iskreno, malo koja je doživjela toliku slavu koliku je skupio gore navedeni autor. Ako se odmaknemo od književnih adaptacija, vrlo je teško pronaći inspirativne ozbiljnije horor naslove. Problem prilikom nalaženja dotičnih leži u tome da zaista hrpa toga ovih dana prolazi pod definicijom žanra. Konkretno, svaka igra ima neku varijantu zombija u sebi, većina pucačina iz prvog lica začinjena je eksplicitnim nasiljem i slično. Pravi dragulji horora nalaze se u igrama koje na suptilan i indirektan način stvaraju atmosferu i igrača uvlače u priču kao što bi to napravio i dobar roman.

Naslovi kao što su Sanitarium, Trapped under Ice, Dark Seed i Shadow of The Comet su avanturističke igre koje zahvaljujući svojoj osnovnoj strukturi omogućuju autorima da se koncentriraju na priču i pripovijedanje. Kada radite naslove koji su, naprimjer, akcijski, manevarski prostor za kreaciju settinga uglavnom se svodi na veličinu karakondžulinih zubi ili teksture na zidovima. Ili, ako ste iznimno lukavi i snalažljivi, barabama koje vam iskaču pred lice kada zađete u mračnu sobu. Konkretno, upravo zbog toga nastojimo se držati igara koje na neki način uspijevaju izazvati pravu jezu kod igrača umjesto da im svakih 30 sekundi bacaju čudovišta pred ekran.

Žanr survival horor na najbolji mogući način predstavlja modernizaciju klasične point and click avanture. Iako je, budimo realni, zaista krcat svime i svačime, određeni postotak njegovih predstavnika zaista su umjetnička djela te predstavljaju klasike gaminga. Ostatak u principu ide na 'bu' faktor i u konačnici ima tendenciju pretvoriti se u pucačinu iz trećeg lica. Razlog tome je  problematika tempiranja priče. Ako želite napraviti klimaks neke radnje, najčešće je optimalno rješenje baciti igračima u lice sve što igra može povratiti te konačnicu začiniti redovito velikim monstrumom nakon čije smrti baš sve eksplodira. Takav klišej u velikom broju slučajeva ne uspijevaju izbjeći ni dobri naslovi, stoga taj dotični defekt možemo pripisati videoigrama (u kojima imate priliku pucati u nešto) kao neku vrstu općenitog pravila.

Istina, pristup žanru horora kao takvom do određene mjere se da individualizirati – s obzirom da se sve u konačnici temelji na ukusu. Neki ljudi vole igre u kojima im sve pi****** skaču u lice, dok drugi vole suptilni psihološki horor. Ipak, da ne ispadne da samo igramo 'tamo neke intelektualne igre', vjerujemo da bi bio red da spomenemo i abu igre koje su nam se zavukle u srce i jetru. Prvak žanra horror 1st person definitivno je serijal Left 4 Dead i Fear, naslovi koji predstavljaju kategoriju za sebe (iako je po našem skromnom mišljenju L4D puno bolji).

Još jedna tema kojom bismo se htjeli pozabaviti jest -  treba li djeci dati da igraju takve igre? U današnje doba roditelji dosta često ostavljaju djeci da se na računalima igraju kojom god igrom žele. Problem je u tome što se velik broj horor naslova krcatih eksplicitnim scenama servira klincima kao zabranjeno voće pa se onda neki malac domogne igre poput Prototypea ili Manhunta. Roditelji mlađe generacije dobro paze što stavljaju klinčadiji na računalo, što je OK. Problem nastaje kada dijete informatički nepismenih roditelja sjedne pred računalo i igra igru u kojoj, recimo, glavni lik promatra kako mu mrcvare ženu. Poanta je u tome da su pravi horor naslovi poprilično specifični iz više razloga - em mlađa publika ne razumije neke suptilnije elemente, pa onda ne shvati naslov onako kako su ga autori zamislili, em roditelji stvarno trebaju biti malo oprezniji kada biraju naslove za svoju djecu, pogotovo s današnjom ponudom onih nasilnih. Kako bi se reklo, nije sve za svakoga.

Ovotjednu temu završit ćemo u revijalnom tonu, preporukom nekoliko jako dobrih horor igara novijeg datuma. Ovi naslovi se, nanovo i nanovo, prikazuju kao predstavnici novog vala horor igara (barem po našem mišljenju). Pazite samo da vas ne uhvati srčani kada ih igrate.

Condemned 2

Kao primjer jedne od boljih horor igara spomenuli bismo serijal Condemned. Iako igra zapravo kombinira šuljanje, poanta je da se radi o borilačko-akcijskom naslovu iz prvog lica. Mogli bismo debatirati oko toga je li Condemned više FPS ili horor. Poanta je da se, bez obzira kako ga kategorizirali, oslanja na psihološki užas, halucinacije i pomanjkanje svjetla za stvaranje poprilično uznemirujuće atmosfere. Ako ste netko tko, recimo, preferira FPS-ove nad survival hororima, ovaj naslov mogao bi vas oduševiti.

Sanitarium

Sanitarium je igra koja za stvaranje atmosfere užasa i napetosti koristi dobar tajming i vrhunski koncipirano pripovijedanje. Naime, zahvaljujući tome da se radi o avanturističkom naslovu, do neke mjere je jasno da su autori dali vremena piscima da naprave dobar pacing te naguraju više psiholoških referenci na gospodina Freuda nego što bi itko poželio. U svakom slučaju, Sanitarium je igra u kojoj istražujete dubine ljudske psihe na vrlo, vrlo maštovit i poprilično uznemirujući način.

Silent Hill 2

Silent Hill 2 je po većini kritičara najbolji naslov u serijalu. Kad smo već kod Freuda, recimo i da je igra rađena prema referencama iz djela dotičnog autora. Glavni lik se, naime,  suočava s unutarnjim demonima koji se zahvaljujući ukletom gradu pretvaraju u stvarnost. Tu ne govorimo o nekim klišejiziranim rogatim bedastoćama - zaista dolazi do suočavanja sa suspregnutom seksualnošću, osjećajem krivnje te konačno – katarzom. Ako se smatrate ozbiljnijim horor gejmerom, koji voli suptilnost i metafore, čisto sumnjamo da postoji bolji naslov koji bismo preporučili.

Siren: Blood Curse
Blood Curse spada u malo direktniji oblik survival horora. Naime, oslanja se na ksenofobiju, paranoju te osjećaj usamljenosti i otuđenosti. Ne bismo vam htjeli upropastiti užitak otkrivanja, pa ćemo samo reći da je kompletan koncept formiran oko uglavnom klasičnih 'selo u prip******' scenarija koji oduševljavaju japansku publiku. Bez obzira na relativnu klišejizaciju originalne ideje, Blood Curse i njegov prethodnik vrhunski su predstavnici takozvanog stealth horora – podžanra survival horora gdje najistaknutiji savjet vezan uz sukob s negativcem glasi - bolje je bježati.

Left 4 Dead

Left 4 Dead spada među najbolje first person horor naslove na tržištu. Sam koncept je relativno jednostavan – četvero preživjelih protiv svijeta. Rekli bismo da je, u komparaciji s nekim sofisticiranijim igrama, Left 4 Dead nešto što puca relativno nisko, no poanta je da je čitava stvar neopisivo zabavna i jako dobro izvedena.

Za kraj, pozivamo vas da u komentarima i vi navedete svog favorita te za što smatrate da je najbolji punjač gaća među igrama.