Asocijacija s vilama - gorskim natprirodnim ženskim bićima što po slavenskim mitologijama obitavaju po gorama, izvorima planinama i oblacima nije mi u bunovnoj glavi bljesnula samo zato što sam projurivši kroz tunel Sv. Rok pomislio nešto u stilu 'što li u moderna i autoputom premrežena vremena radi i u domoljubnoj pjesmarici opjevana vila Velebita!?' nego i stoga što je moja sugovornica neka vrst njene moderne inačice.

Danijela je planinski vodič - vodi turiste po velebitskim vrletima i ne samo što ih vraća žive, rumenije i zdravije, nego su oni koji se s njom vinu do vrha planine toliko nadahnuti doživljenim da im jezična formulacija 'vodič' u koju je zavijen njen životni poziv zvuči pomalo nepravedno i nepoetično. Nešto slično kao i kod slučaj s terminom 'turistički vodič' koji funkcionira bez obzira na spol, iako žene posvećene tom poslu kolokvijalno nazivaju i vodička, teta voditeljica ili (važeći prema hrvatskom zakonu) 'turistička pratiteljica'. Napola ozbiljno, napola u šali, mozgao sam malo o spolnim nepravednostima u jeziku dok sam u starigradskom hotelu Alan čekao da se Danijela s kišom spusti iz onoga što se meni prikazivalo tek kao carstvo nimbusa. Kad sam joj nabacio da bi se u romantičnoj varijanti mogla zvati gorska vila i da zato postoji i dobar književni razlog – Petar Zoranić (književnik iz 16. stoljeća), u svojoj knjizi 'Planine' napisao kako se baš u Paklenici sreo s vilama i kako su ga one dalje vodile Velebitom – nasmijala se i u šali dobacila kako je čudi da moderni marketinški čarobnjaci to već nisu iskoristili. Kako god, tko god da se zatekne u Paklenici, ima šanse da mu se s Danijelom dogodi nešto slično poput koje stoljeće ranije začinjavcu Zoraniću.

Prije svega Danijela nema problema sa, u današnjoj Europi toliko dragoj,  potvrdom izvornosti: rodom je iz Selina u općini Starigrad. Tijekom studiranja izbivala je u Zagrebu, ali ni ondje je strast za gorama nije napuštala. Među inim sudjelovala je u luđačkom dvadesetičetverosatnom maratonu na Sljemenu - 24 sata Sljemena. Trebalo je u dvadeset i četiri sata popeti se što više puta na zagrebački Velebit i spustiti se, a njoj je to uspjelo devet. No,to nije sve, bila je i članica ženske ekspedicije koja se uspinjala na najveći svjetski vrh Mt. Everest. Šetala se i po Mt. Blancu. U međuvremenu je postala stručna prvostupnica poslovne ekonomije i profesionalni međunarodni planinski vodič (IML – International Mountain Leader). Ali uvijek se vraćala Velebitu i Paklenici, gdje je ta sada tridesetpetogodišnja poslom ukroćena pustolovka vlasnica e-turističke agencije Mountain Traveller Croatia, specijalizirane za profesionalno planinsko vođenje 'po Velebitu i svijetu'. Organizatorica je i direktorica utrke Paklenica Trail International koja se održava u sklopu već tradicionalnog Međunarodnog susreta penjača i planinara u organizaciji NP-a Paklenica te organizatorica vertikalne utrke Absolute Paklenica.

'Ne možete živjeti i odrasti podno naše najduže planine a da vam ne odredi život. Jednom sam odlučila prošetati se Paklenicom i nepovratno se zaljubila u planine i probudila strast za prirodom. Kao voditeljica trgovine planinarskom i alpinističkom opremom imala sam prilike pobliže upoznati svijet planinara i penjača. Ono što radim spoj je strasti i znanja', kaže dok naš razgovor još ima formu razgibavanja. Kaže kako je, kad sam je nazvao, bila na treningu u jednoj od bezbrojnih kombinacija koje NP Paklenica s više od 160 kilometara staza nudi.

Planinarski trening?

'Ovisno o tome kakav se trening radi, izabirem takvu stazu (prema dužini u kilometrima, visinskoj razlici, tipu terena i tehnici). Recimo, ako se radi dužinski trening, onda sastavim stazu dužine minimalno 30 kilometara s minimalno 1.500 metara uspona. Ako se radi kratki eksplozivan trening odaberem kraću stazu, ali s mnogo više uspona. Ako radim full body trening, uključim i malo penjanja. U svakom slučaju, najkraći trening traje tri sata. Na utrkama se prelaze dužine i preko 100 kilometara, s preko 6.000 metara uspona', govori dok joj se izraz lica – u susretu s mojom nevjericom – mijenja iz ozbiljnog u nasmiješeno.

A kako se profesionalno postaje gorska vila, pardon, planinski vodič? Koliko ih u Hrvatskoj uopće ima?

'Trenutačno u Hrvatskoj ima oko 90 profesionalnih vodiča. U najkraćim crtama, profesionalni je planinarski vodič osoba koja je sposobna organizirati i provesti planinarsku turu po najzahtjevnijim terenima i u svim uvjetima, tako da svoje klijente provede apsolutno sigurno i da zna prepoznati i reagirati na sve eventualne krizne situacije koje se mogu dogoditi te je za tu uslugu plaćena, odnosno svoj posao obavlja na komercijalnoj osnovi i za to plaća porez državi. Uloga profesionalnih planinskih vodiča je prevencija mogućih nesreća na terenu', kaže, a onda mi objasni kako postoji samo jedna način za profesionalizaciju – dugogodišnje iskustvo i višegodišnje formalno školovanje kako bi se stekla licenca. Tek nakon završenog školovanja i prolaska svih rigoroznih testova koji su pred vodiča postavljeni kao dokaz kvalifikacije, profesionalni planinski vodič dobiva značku koja se s ponosom nosi. Uz nju idu obilježja jedne od samo dvije krovne asocijacije na cijelom svijetu koje smiju izdati ovu kvalifikaciju, značku IFMGA-IVBV-UIAGM (International Federation of Mountain Guides Association) ili značku UIMLA (Union of International Mountain Leader).

U Hrvatskoj to izgleda ovako: kvalifikacija za licenciranog planinskog i gorskog vodiča stječe se u Savezu gorskih vodiča Hrvatske (SGVH). I ovu godinu SGVH je objavio početak trogodišnjeg školovanja za novu generaciju vodiča. S obzirom na to da je SGVH od 2011. članica UIMLA-e (Union of International Mountain Leader), završetkom školovanja dobivate međunarodnu licencu.

Kad joj kažem kako je vjerojatno uz školu učila i iz vlastitog iskustva, zamisli se pa se prisjeti zgode na Platku tijekom orijentacijskih priprema za odlazak na Mt. Everest.

'Bila sam minutu dvije od predzadnje kontrolne točke. U jednom trenutku digla sam pogled i dvadeset metara ispred mene vidjela medvjeda. Odmah sam počela šprintati niz planinu, oko mene se sve lomilo i rušilo. Sada se smijem kad se sjetim kako sam trčala i gledala u kartu da se ne izgubim. Popela sam se na stablo i od gore nazvala tatu. Računam, tata stari iskusni planinar i vojnik, znat će dati pravi savjet. Ja njemu: tata, evo me na stablu, bježim pred medvjedom, a on meni poklopi slušalicu. Mislio je da se šalim', priča Danijela, a onda se u ozbiljnijem tonu prisjeća kako je tijekom svog prvog ozbiljnog penjanja na Sveto brdo sa dvoje prijatelja skrenula sa staze. Avantura nemarkiranim putovima završila je tako što je pala u rupu duboku dva metra i slomila obje kosti ruke.

'Spašavali su nas prijatelji - GSS-ovci iz Zadra. Došli su svi. To mi je bila dobra škola!' ističe i dodaje kako svim svojim gostima napomene kako su planinarenje i penjanje opasne i rizične aktivnosti.
'Nažalost, svjedoci smo sve češćih nesreća gdje HGSS ima puno posla samo zato što se pojedinci upute sami ili s nekim isto neiskusnim, bez valjane opreme, bez osnovnih znanja o čitanju karte, bez vode i hrane itd. Svi oni koji se žele uputiti u planinu savjetujem da se raspitaju o stazi, vremenu i opremi. Ako niste iskusni, ni u kom slučaju ne idite sami. Danas, u doba interneta nije problem doznati potrebne informacije. Ako imate želju biti čest gost planina, možete se uključiti u neko planinarsko društvo gdje ćete steći osnove o kretanju po planinama i dobiti sve potrebne informacije', govori mi prije no što se virtualno uputimo u planinu.

Pita me kakvu turu želim, pa se smije kad joj odgovorim protupitanjem – 'a što se nudi?'

'Ture organiziramo i prilagođavamo prema želji i mjeri klijenata. Za svaki izrađeni program stavlja se oznaka težine ture i njenog trajanja. Naša ponuda se sastoji od laganih (šetačkih) programa za klijente slabije kondicije do teških za klijente dobre do odlične tjelesne kondicije. Vodiča može unajmiti jedna osoba (privatno vođenje) te grupa s više klijenata (grupno vođenje). Ovisno o broju osoba, u aktivnostima sudjeluje i veći broj vodiča. Pravilo je da na 10 osoba ide jedan vodič', napominjući: kako će turist doživjeti određenu turu, uvelike ovisi o vodiču i programu.

'Mi nastojimo osim samog hodanja klijentima ponuditi i doživljaj kroz okuse (tradicionalna hrana), mirise (ljekovito bilje) i odabir staze (uključujemo viewpointe i mjesta bogata poviješću). Redovito u program uključimo i degustacije lokalnih delikatesa. Kombinacija svega navedenog oduševi klijente. Naime, sretni su što su ponovno uspostavili kontakt s prirodom i to na poseban način, onaj iskonski. A to je pored sigurnosti, naš posao', priča, pa se na moje inzistiranje prisjeća, kako reče, anegdota s gora. 'Jednom su klijenti tražili jednodnevni izlet s ručkom u planinarskom domu. Toliko im se svidjelo da su htjeli ostati na noćenju. No kako su svi kapaciteti bili zauzeti, jedino što smo mogli je spavati pod otvorenim nebom ili na krovu od doma. Na moje iznenađenje, bez ikakvih problema smo proveli noć na krovu pod zvjezdanim nebom. Ili, za vrijeme noćnog hikinga s ciljem da dočekamo izlazak sunca na jednom od vrhova u NP Paklenici, jedna je klijentica počela plakati tako jako da sam odmah pohitala u intervenciju. Nije mogla riječ izustiti od suza da mi objasni što se dogodilo. Na kraju je ispalo da je zaboravila ponijeti svoju omiljenu šalicu za kavu jer eto baš ta šalica bila namijenjena za doček zore na vrhu planine', dočarava mi neke epizode s krova Hrvatske.

'Planinarski turizam u EU-u, pogotovo u alpskim zemljama je na nivou za koji treba jako puno ulaganja. Da bismo omogućili razvoj ovakvog oblika turizma, za početak potrebno je izgraditi infrastrukturu u planinskim područjima te stručno osposobiti kadrove. Radi se o velikim investicijama, a s obzirom na to kako kod nas još nije prepoznat ovakav potencijal, jedino što možemo je ponositi se nazivom posljednje europske divljine', priča i širi turističku sliku.

'More u Starigradu prodajemo već mnogo godina, a način na koji turisti danas provode odmor te sve kraća razdoblja posjeta mnogo su drugačiji nego prije. Oni žele aktivni odmor koji će završiti kupanjem u moru. Da se mene pita, iskoristila bih već postojeće ceste na Velebitu i na tim područjima izgradila smještajne kapacitete koji mogu primiti puno turista. To bi pokrenulo razvoj planinskog turizma, naravno uz rigorozne mjere zaštite prirode. Trenutačna situacija je takva da na cijelom Velebitu ima tek pokoji dom i sklonište koja nama planinarima itekako koriste, no ako se mislimo baviti planinskim turizmom, potrebne su investicije.

S druge strane, potrebno je riješiti i pitanje što sa starim kućama (ljetnim stanovima) na Velebitu koje stoje i propadaju i što se tiče katastra, one ne postoje. Mnogi bi ih željeli obnoviti i napraviti nešto od toga, no dok država nešto ne poduzme, ostat će tako kako jest.

Na sreću u NP Paklenici ima nekoliko starih kuća koje su vlasnici uspjeli obnoviti u originalnom izdanju te funkcioniraju na principu privatnih planinarskih domova. Njihova ponuda i naš vodički posao čini tek početak razvoja planinskog turizma u Hrvatskoj', izlaže na način da mi je jasno kako je izrečeno više puta promislila i prodiskutirala.

Kako bi se povećana turistička aktivnost na Velebitu odrazila na njegovu nateknutu prirodu? Fotografije s Nepala ili nekih drugih planinskih atrakcija često pokazuje gomile smeća koje ostaju za turistima.

'Svjesna sam da je povećanja broja turista na neki način dvosjekli mač. Ako otvorite planinu posjetiteljima i za to naplaćujete neke vrste naknade, onda možete očekivati i smeće. No sve je stvar propisa i pravila kojih se većina ljudi pridržava, no uvijek imate onih koji ih se ne pridržavaju. Za takve bi trebala postojati i neka vrsta kazne.

Čim ste otvorili planinu posjetiteljima, otvaraju se radna mjesta i eto turističke destinacije. S druge strane, možete je i zatvoriti. Priroda će ostati čista, ali ljudi ne bi imali od čega živjeti.
Ista je stvar i s Velebitom. Toliko volim ovu planinu uz koju sam odrasla i koja me naučila svemu da, kad sam ja i moji prijatelji, možete biti sigurni kako ćemo svakom posjetitelju jasno dati do znanja da neodgovorno ponašanje, bacanje smeća i devastiranje planine nećemo dopustiti.'