U Hrvatskoj je ove godine 4042 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred osnovne škole, a velik broj njih upisan je po prilagođenom i individualiziranom programu. U Splitsko-dalmatinskoj županiji je u prošle dvije godine broj djece kojima je odgođen upis u školu porastao s 289 na rekordnih 514, a u Zagrebu se posljednjih godina ta brojka kreće oko 900. Najčešći je razlog psihofizička nezrelost, a velik broj je i onih upisanih po prilagođenom i individualiziranom programu.

Kompleksan je to problem, koji traži interdisciplinarni pristup i angažman svih dionika društva. O tome koji su mogući uzroci ove pojave, može li se ona pravovremenim djelovanjem obrazovnog i zdravstvenog sustava, kao i svih stručnih službi, prevenirati ili barem ublažiti te na što sami roditelji trebaju obratiti pozornost, razgovaralo se na panelu pod nazivom 'Kako kretanje potiče motoričke i kognitivne vještine kod djece', održanom na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

Kretanja sve manje, ekrana sve više

Sanja Musić Milanović iznijela je šokantan podatak da je 86 posto djece pri upisu u osnovnu školu tjelesno aktivno, a samo ih 17 posto pri izlasku iz osnovne škole i ostane aktivno. Dodala je i da se za vrijeme pandemije covida u Hrvatskoj smanjila aktivnost djece za 35 posto te je istovremeno poraslo vrijeme provedeno za ekranima za 40 posto. Ističe da su pokazatelji vrlo zabrinjavajući te da se cijelom problemu mora pristupiti primarno multisektorski, no da je vrlo teško očekivati da će za bilo kakve akcije jedan resor uložiti novac u drugi.

'Postavlja se pitanje tko će to platiti. Treba iznaći načina da se to više digne, na političku razinu, i da se napravi međuresorno tijelo koje bi onda dobilo dio budžeta od svih resora', predlaže Musić Milanović, dodavši da se nećemo kao društvo pomaknuti do trenutka u kojem ministar financija ne osvijesti ovaj problem kao financijski teret.

'Podaci su brutalni. Od 878 matičnih škola, njih 120 nema dvoranu. Od 1035 područnih škola, njih tisuću nema dvoranu, a to je 17 posto učenika bez logističkog preduvjeta da bi imali nastavu tjelesnog odgoja', kaže Musić Milanović.

'Djeca se moraju igrati. Ako ništa ne poduzmemo, do 2050. zbog debljine možemo očekivati skraćivanje životne dobi za tri i pol godine u Hrvatskoj', kazala je, dodavši da su debljinom na razini Europe najviše pogođene mediteranske zemlje, a Hrvatska je peta po debljini od ukupno 40 zemalja.

Ne znaju kolut nazad, imaju ravna stopala

Ranko Rajović, profesor na Pedagoškom fakultetu u Kopru, istaknuo je da je temelj kognitivnog razvoja djece kretanje, a podatak da danas više od 50 posto djece ima ravna stopala najbolje ilustrira to koliko se ne kreću.

'Sada govorimo o problemu koji su učitelji prijavljivali još prije 15 godina. Djeca dolaze u školu sa slabijom koncentracijom, lošijim motoričkim sposobnostima, manje emotivno zrela i lošijeg općeg znanja', govori Rajović. Alarmantan je i podatak, ističe Rajović, da 60 posto djece danas ne može napraviti kolut nazad, što upućuje na to da će kasnije možda imati kognitivnih problema.

'Ako nema kretanja, imamo kognitivne probleme', zaključuje Rajović, dodavši da je dodatan problem učenje napamet koje se prakticira u našim školama.

'U Crnoj Gori od 102 kandidata za upis na Medicinski fakultet, čak njih 90 posto nije položilo ispit. Problem nije prijemni ispit, nego dolaze sve slabiji učenici, i to nije samo trend kod nas, tako je u cijeloj srednjoj Europi', dodaje. Tomislav Družak, državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta, osvrnuo se na nedostatak školskih dvorana u hrvatskim školama.

‘Kroz Nacionalni plan otpornosti i oporavka neke dvorane su u fazi ugovaranja, neke se već grade, a za neke se priprema dokumentacija. Za pet godina neće biti nijedne škole bez školske dvorane', kaže državni tajnik.

'Nije dovoljno samo izgraditi dvoranu'

Musić Milanović pak kaže, unatoč tome što pozdravlja izgradnju dvorana, da samo to nije dovoljno jer škole trebaju potaknuti djecu da se te dvorane koriste i izvan nastave.

'Kad sam ja išla u školu, mi smo se javljali domaru, dao bi nam ključ i družili bismo se i glavinjali po toj dvorani. A danas samo dva posto škola koje imaju dvoranu dopušta svojim učenicima da je koriste izvan nastave', kazala je, napomenuvši da samo 55 posto škola koje imaju dvoranu jednom tjedno organizira neke aktivnosti za djecu u njoj.

Družak pak ističe da njegovo ministarstvo posljednjih godina ulaže velike napore da se mlade potakne na kretanje. Što se tiče zakonodavnog okvira, osvrnuo se na Zakon o sportu, koji je stupio na snagu početkom ove godine, kojim su pokušali ciljati probleme koji tište hrvatski sport, između ostalog potaknuti tjelesnu aktivnost među djecom i mladima. Istaknuo je i da je velik problem potplaćenost rada trenera, što oni u Ministarstvu žele ispraviti.

Dodaje i da se prepoznala važnost Hrvatskog školskog sportskog saveza u poticanju mladih na kretanje, zbog čega je u Savez namjenski uloženo 3,5 milijuna eura za školski sport. ‘Tu je, između ostalog, projekt koji smo pripremili unazad gotovo tri godine i koji je iznjedrio pozitivne promjene. Više od 100.000 djece koja nisu znala plivati prošlo je kroz te programe, a u Hrvatskoj je izuzetno velik broj ljudi koji ne znaju plivati’, dodaje. Iako postoji, kako kaže, suradnja s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, ona mora biti bolja.

Miksanje hrane dovodi do govornih problema

Katarina Pavičić Dokoza, ravnateljica Poliklinike Suvag, osvrnula se na govorno-jezične poteškoće koje ima sve veći broj djece.

'Ovih 4000 djece koji su dobili odgodu upisa u škole nisu imali samo govorno-jezične probleme, ali je činjenica da imamo sve više djece s tom patologijom. Govorno-jezične sposobnosti ne dolaze same od sebe, u produkciji govora sudjeluju 42 mišića', kazala je Pavičić Dokoza. Kao jedan od velikih problema navela je i to da roditelji danas često miksaju djeci hranu, zbog čega se onda ti mišići, koji su prije svega namijenjeni disanju i hranjenju, ne mogu dovoljno razviti, pa ta djeca kasnije imaju govorne poteškoće.

Josip Burušić, posebni savjetnik ministra znanosti i obrazovanja, nazvao je eksperimentalni program cjelodnevne škole milenijskim iskorakom. Kazao je da se u cjelodnevnoj školi puno veći naglasak stavlja na kretanje.

'Cjelodnevna škola potiče kretanje, druženje i interakciju. Povećali smo satnicu tjelesnog odgoja, uveli rekreacijske pauze za sve, predmet Praktične vještine, kojim se razvija fina motorika, a važno je i da kineziolozi umjesto učitelja podučavaju tjelesni odgoj', kaže Burušić, dodavši da je cilj i to da se nastava iz svih ostalih predmeta izvodi sa što više kretanja. No za korjenite promjene je, kaže, nužna i metodička izobrazba učitelja kako bi se fizička aktivnost mogla inkorporirati u sve predmete.

Član saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport Marko Milanović Litre pak nije toliko optimističan kad je riječ o cjelodnevnoj školi. 'Motiv vladajućih da se nešto pokrene je legitiman i dobar, ali na kraju uvijek sve bude prepušteno profesorima i učiteljima', rekao je.

Dekan Kineziološkog fakulteta Mario Baić je s druge strane pozdravio eksperimentalni program te pohvalio Ministarstvo znanosti i obrazovanja što je prepoznalo važnost kretanja za psihofizički razvoj djece. 'Optimističan sam. Prije se sjedilo, pričalo i obećavalo, a sad smo u fazi da svi doista nešto i poduzimamo', rekao je Baić.

A da je za rješenje problema, pored mjera na državnoj razini, potrebno i da svaki pojedinac krene od sebe, smatra nutricionistkinja Karmen Matković Melki.

'Obitelj kao temeljna jedinica izgubila je svoju ulogu i konstantno se loptica prebacuje nekome drugom, a čini se da je upravo ona pridonijela ovoj brojci odgoda upisa', rekla je Matković Melki. Dodala je da je pravilna prehrana iščezla s naših stolova, da smo se 'pozapadnjačili' te da se više ne trudimo.

'Za bolju prehranu potrebni su i ljubav i trud', ističe.