Stoga Uskrs kao najveći kršćanski blagdan u nas prolazi bez velike pompe, za razliku od Božića na koji nas gotovo dva mjeseca prije podsjećaju televizijske reklame.

Povjesničarka i teologinja Anna-Maria Grünfelder smatra da je u sekulariziranom društvu kao što je hrvatsko, Uskrs manje spektakularan blagdan samo ako se gleda s razine konzumerizma. 'Najvažnija poruka Uskrsa jest da smrt nije kraj života, već početak. Blagdan Uskrsa je zapravo otvorenija i ljupkija, vjerniku bliža svetkovina oslobođenja puna energije jer se događa na proljeće kada počne bujati život. Za blagdan Božića često se kaže da je praznik svjetla, no Uskrs je još više blagdan svjetla budući da upravo i ljepše vrijeme mami van na druženje i dijeljenje radosti, za razliku od Božića koji je tradicijski intimniji obiteljski blagdan. Uskrs je blagdan koji nas poziva na buđenje života. Nakon duge zime i odsustva svjetla, vrijeme je za povratak radosti i optimizma i podsjeća nas da probudimo osjećaje prema ljudima koji pate pod teretom siromaštva, bolesti i borbe za svakodnevicu. Upravo ti osjećaji su, ponekad se čini, zanemareni u odnosu na Božić koji su vješto iskoristile korporacije koje nude umjetnu sreću u depresivnim zimskim danima oko Božića. Reklame nam podsvjesno govore da će naša obitelj biti sretna ako ispod bora bude puno poklona te da ćemo biti sretniji ako trošimo na druge, a istovremeno zaboravljamo smisao Božića', misli Grünfelder.

Teologinja također dodaje da blagdan Uskrsa dolazi nakon 40 dana korizme koja je obilježena mirovanjem, tišinom, kajanjem i pokorom, a ta obilježja su vidljiva po tome što se u to vrijeme ne održavaju nikakva slavlja, za razliku od Božića koji je, kako je tradicijski uvriježeno, vrijeme darivanja i bučnih proslava. Pritom zapaža da je identična situacija i u njezinoj rodnoj Austriji, gdje je Božić također značajno zastupljeniji od Uskrsa, upravo zbog popratnih događanja koja se vezuju uz blagdan Isusova porođenja.

Slično misli i Ivica Maštruko, sociolog religije i bivši hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. 'Božić je popularniji i više se obilježava jer se nadovezuje na niz blagdana sa svim popratnim sadržajima, počevši od Svetog Nikole koji je tradicijski vezan uz darivanje, potom uz populariziranog lika Djeda Božićnjaka iz sekularnijih društava koji donosi poklone pa sve do Nove godine koja se tradicionalno gromoglasno proslavlja', smatra Maštruko. Vrednote Uskrsa kao najvećeg kršćanskog blagdana, nadodaje ugledni sociolog i politolog religije, u današnjem društvu pomalo su zaboravljene jer simboliziraju patnju, križ i osudu, a ne bučna veselja, iako je Uskrs najveća kršćanska svetkovina u koju se ulijevaju svi kršćanski blagdani i koja svim blagdanima daje smisao

Pojedini sociolozi religije zapažaju da u modernom konzumentskom svijetu na Uskrs korporacije gledaju kao na svojevrsni početak ljeta i turističke sezone, pa stoga nema potrebe da mame kupce svojim prigodnim proizvodima. Dani su sve duži i ljepši, pa im stoga ne trebaju reklame u kojima glavnu ulogu vode sretne obitelji. Pored toga, Uskrs uvijek pada na nedjelju te osim uskrsnog ponedjeljka nema dodatnih blagdana i njihova spajanja, pa je samim time i potrošnja nešto slabija, što nema nikakve veze s temeljima vjere i blagdana koje slavimo.

Pogrešno shvaćanje blagdana protumačio nam je i umirovljeni svećenik i znanstvenik don Ivan Grubišić. 'Svetkovine Uskrsa i Božića kod nas, ali i u ostalim kršćanskim zemljama, često se vežu uz poganske običaje poput bojanja jaja i kićenja jelke, koji nemaju uporište u izvornom kršćanstvu te ih teško možemo vezivati uz univerzalne poruke kršćanstva o smislu života i patnje. To se ponajviše vidi kroz običaj kuhanja i bojenja jaja, jer u kuhanom jajetu nema života prema kršćanskom nauku. Za Uskrs vjernici jedni drugima poklanjaju puno manje, atmosfera je smirenija, dok za Božić atmosfera gotovo ključa. Upravo bi se i Božić trebao slaviti poput Uskrsa, skromnije i mirnije, jer dan kojim obilježavamo Kristovo uskrsnuće govori o tome kako smrt nije kraj, već sasvim novi početak. Danas se ljudi sve manje trude biti kršćani, a sve više postaju tek tradicionalni vjernici, što god to značilo', smatra Grubišić koji zaključuje da nas 'sve više zahvaća oseka duhovnosti i plima religioznosti'.