Pisati o multikulturalizmu, točnije o sumraku istog može se činiti posve opravdanim nakon niza izjava europskih čelnika, njemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja te britanskog premijera Davida Camerona, koji su u ovom ili onom obliku proglasili neuspjeh multikulturalizma.

No jesu li oportune izjave vodećih europskih čelnika zaista najbolji način da se detektira kraj ere multikulturalizma?

U smislu multikulturalizma kao političke opcije, svakako ih je bitno uzeti u obzir, no u okviru kompleksne društvene situacije supostojanja različitih kulturnih identiteta, dotične izjave ne djeluju previše konzekventno.

Stoga, pravo se pitanje ne može ni postaviti bez da se barem donekle ne ispita povijest ideje, točnije sve ono što je u ideji multikulturalizma, barem u onom obliku u kojem se deklarativno prakticirala u zemljama sa znatnim postotkom manjinskih skupina, upućivalo na njen neminovan krah.

Apstraktni multikulturalizam

Multikulturalizam se naime pokazao kao iznimno fragilna politička ideja, koja je stradala pod nizom tek naizgled različitih faktora kao što su ekonomska kriza, uspon populizma, jačanje nacionalističkih ideja, islamofobija i niz antimigracijskih tendencija koje su nanovo u središtu političke pozornice, identitarna kriza unutar EU-a...

To što je multikulturalizam neuspjela politička tvorevina nimalo ne umanjuje nepobitnu društvenu činjenicu da je dobar dio europskih društava uistinu multikulturalan, samo ne u smislu u kojem su ga artikulirale vladajuće politike.

Grubo govoreći, tijekom sedamdesetih, a posebice tijekom osamdesetih godina, multikulturalizam, kao pitka i umilna politička ideja, nastojao je pomiriti status manjinskih kultura s poštivanjem općih društvenih vrijednosti i normi. Nastao je kroz proces dekolonizacije kao dobrodošla alternativa dotadašnjim agresivnim tendencijama integracije i asimilacije, a sve u svrhu punog priznavanja kulturnih različitosti.

Ciljevi su bili naoko plemeniti, govorilo se o 'društvenom napretku', iako je početni impuls bio snažno vezan uz pročišćavanje savjesti od kolonizatorske prošlosti, posebice u slučaju Velike Britanije i Francuske. A mnogo prije no što su čelnici izrekli očito, ta ista politika rezultirala je segregiranim društvom koje je manjine držalo ne samo u prigradskim getoima, već u pat poziciji nominalnog prava na različitost, koje za sobom nije povuklo ni društvenu pravdu ni pravo na jednake šanse.

Na über aktualnoj podlozi straha od manjina iste su prečesto djelovale kao žrtveni jarci neuspjelih politika. Razoran učinak deklarativne razine politički korektnog naveo je Slavoja Žižeka da upravo političku korektnost, kao izvjesni jamac multikulturalne opcije, proglasi liberalnom paradigmatskom formom politike straha.

Izlaz iz zamke

Getoizacija manjinskih skupina, nejednake šanse u obrazovanju i pri zapošljavanju, otpor prema gradnji vjerskih objekata, posebice džamija, samo su neki od znakova koji ukazuju na neuspjehe europskih politika, koje su nepovratno zapele između zakonskih propisa, porasta straha od imigranata kojim se oportuno koriste sve političke opcije te društvene realnosti.

Izgoni romske populacije u Francuskoj te osnivanje zasebnog ministarstva za nacionalni identitet tijekom Sarkozyjevog mandata čitaju se tako kao školski primjeri ne samo političkih ustupaka, već i dekadencije ideje multikulturalnog društva koje je predugo tretiralo društvenu situaciju na razini apstraktnih entiteta.

No koliko god izjave čelnika govorile prije svega o aktualnoj političkoj klimi, sa svim implicitnim akcentima populizma i antiimigracijskog straha, one su isto tako alarmantni pomak prema retorici monokulture te kao takve mogu poslužiti kao idealna odskočna daska za sve oblike ekstremizma.

Izlazak iz zamke politike multikulturalizma može započeti jedino bespoštednom kritikom aktualne pozicije. Debata je predugo egzistirala uglavnom na političkom planu, na kojem je drugi i drugačiji kulturni identitet tretiran kao nepomični strani identitet koji je nužno u opreci s dominantnom kulturom.

Semantičko sjenčanje u kojem se umjesto o multikulturalizmu govori o interkulturalizmu također djeluje kao odveć mlak iskorak, jednako kao i beskrajna debata o razinama tolerancije koju određeno društvo treba prakticirati. Integracija zajedničkih društvenih ciljeva, koju se kreću na širokom planu od ekologije do obrazovanja, a ne kulturnih identiteta, može izvesti debatu iz rigidnog političkog okvira koji je ionako sam kapitulirao.