Na početku priče Alida bješe grafički dizajner, Bruno producent promidžbenih materijala koji je taman ostao bez posla. Zato, kad Brunu pitam da mi otkrije tajnu uspjeha, uz osmijeh kaže – ‘u početku bijahu nezaposlenost i tango!’   

‘Negdje u dosadnoj veljači 2006. htio sam Alidu iznenaditi s nečim neobičnim i sjetio sam se tanga. Mislio sam, idemo vidjet' kak' je to, izdržat ćemo valjda jedan  sat, pa na cugu. Nikad nisam plesao i ples me nikad nije zanimao, ali smo nastavili dolaziti na tečaj, ohrabreni valjda tim da nam ide bolje nego drugima. Nakon sezonu i pol totalno smo se navukli i otišli smo u Buenos Aires na mjesec dana. Prošli smo sve tango učitelje, škole, kultna mjesta’, priča Bruno.

Kad mi u pogledu pročita ‘kakve veze imaju tango i bicikl‘, skrati priču i brzo mi objasni:

‘U Argentini nam je slučajno pod ruku dospio flyer za razgled grada na biciklima ‘Bicicleta naranja’. Kako smo i sami vozili bicikle (nismo manijaci, nego onak' normalno) a Buenos Aires je veličine nekih 14 milijuna duša, rekli smo - hajdemo se provozati. Bilo je super, vidiš više, ideš dalje, ne bole te noge, vodič k'o frend. Sutradan smo opet otišli na drugu turu da otkrijemo ono što nismo vidjeli na prvoj. Kad smo se vratili u Zagreb, poželjeli smo takvu priču pokrenuti u našem gradu’, kaže Bruno, a Alida dodaje kako su ipak sljedeće godine otišli na specijalizaciju su London.

‘Tamo smo bili na dvije bike ture. Najpopularniju ‘Fat Tire’, što je ciklo-lanac koji vode Ameri u Londonu, Parizu, Berlinu i Barceloni i na jednu manje poznatu gdje smo se sami s vodičem Mathewom smrzavali četiri sata na sjevercu koji nas je doslovce obrijao. Ali bilo je ženijal. Rekli smo, to je to i 2010. na proljeće krenuli u Zagrebu’, kaže Alida.

Kako smjele hoće sreća, tako je i njih potrefilo, čim su  otvorili mali ured u Frankopanskoj.

‘Odmah je naletio zbor od 10 Nizozemaca, a mi smo ostali paf - kak su nas uopće našli i što sad? Nakon što smo otfurali tu prvu turu, isti ti gosti pitali su nas zašto nas nema na Tripadvisoru. Čemu, pitali smo? Onda su nam rekli da se jednostavno prijavimo i da ako nam ovako izgleda prva tura, da nemamo što brinuti’, smije se Bruno, a Alida s darom za legalističke detalje dodaje kako je u međuvremenu od ideje do starta odrađena i službena edukacija i pribavljena, još uvijek obavezna, licenca.

‘Nismo mi izmislili toplu vodu, samo smo aplicirali već postojeće na naš teren, a ipak je bilo čuđenja i nesporazuma tipa ‘…a, vi iznajmljujete bicikle’ Smiješno je da i nakon sedam godina još uvijek čujemo takva pitanja’, dodaje.

Najmanji problem je nabaviti bicikle: odlučili su se za beach cruiser model jer im se činio jako udoban, a u to doba su i bili popularni.

‘Bike dileri svako malo mijenjaju modele i diktiraju što je in. Nismo pogriješili jer se pokazalo da su više nego ok - gosti se uvijek zavale k'o na chopper! Kažem da je na bajku najvažniji sic, a naši su kao na motoru. Procijenili smo da je 10 komada malo pa smo, za svaki slučaj, uzeli 20. Sada, tijekom ‘high season’, zna se desiti da bicikle koji put moramo i posuđivati od drugih’, priča Alida dok čekamo na semaforu prema Gornjem gradu. Bruno dodaje da su im grupe male, obično dvoje do desetero ljudi.

‘Vozimo i jednu osobu, naravno, ali imamo i grupe od 20-30 ljudi, što nije nikakav problem jer ih podijelimo na 2 ili 3 manje. Imali smo i 50 ljudi, 80, ali i 140!’ kaže, a kad ih pitam kako im uspijeva pokazati grad u dva sata, nasmiju se i kažu ‘to i party kviz na kraju je stroga poslovna tajna’.

U međuvremenu Blue Bike više nije u Frankopanskoj, nego u epicentru srca svakog pravog purgera – na Jelačić placu 15.

‘Najprije smo prve godine skužili da nam je izmamljivanje ureda u Frankopanskoj skupo, a nekorisno, pa smo vožnje organizirali ambulantno - dovozili smo bicikle automobilom do Mimare odakle smo kretali na pedaliranje. A onda smo 2013. na natječaju koji je raspisao Grad Zagreb dobili mali prostor u dvorištu na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje smo i sad. Jest da je šupica, ali je lokacija super. Nesnalažljive goste koji nas ne mogu pronaći navodimo da nas nađu tako da im kažemo da Ban mačem pokazuje ravno na naš ulaz. Gdje ćeš boljeg putokaza?’ priča Bruno, a na pitanje o konkurenciji odmahuje rukom: nije to nikakav big biznis i velika lova.

Sve je to lijepo, ali čini mi se da se za turističko bicikliranje na dva kotača hoće još ponešto. Recimo, vodiči.

‘Alidu i još dvije cure koje smo angažirali kao rezerve za vođenje, poslali smo natječaj za vodiča za grad i županiju, tako da imamo pokriveno vođenje. Alida je glavni vodič za engleski, a za ostale jezike imamo vodiče, frendove, koji vode na njemačkom, španjolskom, francuskom, ruskom, talijanskom i portugalskom. Od ove sezone i na nizozemskom. Ali danas svi znaju engleski. No nema tog tečaja koji može zamijeniti cestu. Najvažnija je psihologija. Mi dajemo upravo ono što gost traži. Najprije mu moraš reći ono što ga zanima, a to je gdje je to on u stvari uopće došao, a ne što je tu bilo prije 100 ili 1000 godina’, kaže Bruno.

A ture? Kako su to smislili?

‘Ovo kuda tebe vozimo je Ancient tour (Donji Grad, Kaptol, Gornji Grad), to je bila prva tura na početku. Imamo i Combo, koja uz gore navedene lokalitete uključuje i Novi Zagreb, jedan sveobuhvatni pregled grada, staro i ‘novo’, traje 4 sata, ali nitko nikad nije požalio. Imamo i Sljeme – kao, malo van grada, što je isto interesantno jer je blizu, praktički u gradu, kao gradsko dvorište na kat. Ali nijedna od tura već pri kraju 2010. nije izgledala onako kako smo je nacrtali i radili u početku. Praksa je pokazala što izbaciti, što ubaciti, što goste zanima i gdje žele provesti više vremena, npr. radi fotkanja. Naša prednost je fleksibilnost, tako da mislim da sada imamo fino izbrušene usluge’, govori Alida ubacujući u ležerno pedaliranje i malo strateškog promišljanja.

Po njoj (dakako i njemu) problem je i što ovakvi sadržaji u turističkoj ponudi grada nisu dovoljno istaknuti.

‘Sad u Info centru na Trgu uz naš flyer stoji letak za restoran, frizeraj, second hand ili transfer za Plitvice. Znači, svi letci istog ili sličnog formata, što čini zbrku i gost zapravo ne vidi ništa ili mora provest pola sata pretražujući i na kraju mu dosadi. A dovoljno bi bilo da se dozvoli staviti nekakvu reklamu na otvorenom za gradske ture – to je valjda u interesu grada?!' kaže Alida. Ima i Bruno strateških amandmana.

‘Ne igraju više sunce, more, zlatne pipe i kvake i doručci od 50 eura. Sve se kreće prema gostu koji nije samo turist u klasičnom smislu riječi pa mu se zato nudi i odgovarajuća ponuda, nego su svi gosti različiti. Žele se ponašati kao kod kuće. Onda im to treba i omogućiti. Mi ne uspijevamo zato što smo genijalni, nego zato što to sve slušamo od naših gostiju. U 2-3 sata razgledavanja grada prođemo sve teme koje čovjeka zanimaju, i to k'o s najboljim frendom. Više ih zanimaju npr. cijene stanova, koliki je porez (uuu! začude se), zašto su svi i stalno na kavama, koliko je do mora, a ne koji su kraljevi vladali prije 1000 godina’, raspedalirao se Bruno, a Alida dodaje kako su u sedam godina skupili ‘par tisuća biciklista’.

‘Mislim da smo blizu limita broja gostiju po sezoni jer je to proporcionalno veličini grada i broju turista koji dolaze s obzirom na popularnost destinacije. Rast je više od 10 posto svake godine, što je  zadivljujuće. Sad je već pitanje do kad će to trajati i što treba napraviti da se nastavi. Tu se u nekoj možda i doglednoj budućnosti otvara i pitanje prekapacitiranosti i zasićenosti jer Zagreb ne može vječno biti ‘young vivid undiscoverd capital’. A bogme ni wannabe Beč?! Ali to je opet priča za sebe’, kaže Alida.

A gosti-biciklisti po TripAdvisoru i društvenim mrežama ostavljaju komentare od best i amazing do Alidi i Bruni osobno najdražeg ‘no sugar coating here!’( što bi u slobodnom prijevodu bilo ‘nema (lažne) sladunjavosti’) iz čega su i izvukli slogan: Our secret: No secrets

‘Iznenadila nas je činjenica da naši gosti nisu ‘backpackeri’. Naši gosti su većinom 35+ (a nerijetko i 60+!), visokoobrazovani i visokih primanja, koji traže vrhunsku uslugu i spremni su za nju platiti. Oni hoće čuti iskustvo lokalca bez izmotavanja. Zato vrlo često dobivamo komentar da smo great value’, kaže Alida.
Sada su, kažu, došli do toga da im dolaze prijatelji prijatelja koji su bili na njihovoj turi, roditelji djece (ili obratno!) koji su bili prije njih, sunarodnjaci koji se sretnu (npr. na Plitvicama…), cimeri u hostelu. Usmena predaja postaje sve bitnija.

Kad smo kod toga, red je da Bruna i Alidu stavim pred poligraf – pa propitkujem njihove vodiče.

Ivana Jagić kaže mi kako je svoje poslodavce upoznala prije tri godine kada je radila istraživanje o malim i srednjim poduzetnicima u kulturi i turizmu. Iste godine i sama je završila tečaj za turističkog vodiča pa su - kliknuli.

‘Budući da sam danonoćno na biciklu, ovakav način vođenja došao mi je kao šlag na tortu! Blue Bike ture aktivne su i puno se toga stigne vidjeti i ispričati. Najbolje je što se nakon ture naša druženja često znaju nastaviti na pivu, gdje razmjenjujemo i uspoređujemo priče o društvu, umjetnosti, glazbi, zbivanjima, ekonomiji i politici u našim sredinama.’

‘Biti vodič u Blue Bikeu nije samo posao, to je nevjerojatna prilika koja vam omogućava komunikaciju s ljudima iz cijeloga svijeta, te upoznavanje istih sa svim ljepotama svog rodnog grada na poseban način, ostavljajući snažan utisak koji će ih pratiti dugo nakon što biciklistička tura završi’, dobacuje njena kolegica Sonja Lazić.

No što kad se dokazano uspješni projekt prebaci iz metropole na more, iz Zagreba u Split?

‘Prošla sezona je bila testna. Nemamo još osjećaj koji je kapacitet Splita. Kolegici koja živi dolje dali smo know how, a ona je našla lokalne vodiče. Ture su zgodno dizajnirane, slično kao u Zagrebu. Ancient tour je Grad, Riva, Varoš, početak Marjana, ali imamo i Mediterranean, Beach i naravno Combo turu koja obuhvaća sve. Za obići Palaču bicikle sparkiramo pa uđemo pješke na pol sata. Idemo i oko Marjana, naravno, ne uzbrdo. Ne očekujemo uspjeh preko noći. Što bi Dalmoši rekli – bumo videli’, nabacuje Bruno dok parkiramo podno banove sablje.

I taman kad se u oblaku iznad moje glave pojavila velika orošena krigla piva, Alida nabaci kako pokreću novi project Croescape.

‘Radi se o vođenim pješačkim, biciklističkim i kajak turama. To je pustolovni turizam - avanturistički u smislu da ideš tamo gdje još nisi bio, ali ne u smislu neizvjesnosti tj. da ne znaš što ti se može dogoditi. Adrenalinski je jedino zato što ćeš biti osupnut prirodnim ljepotama. Za početak na području Gorskog Kotara, Like, Primorja i Sjeverne Dalmacije jer taj kraj vrlo dobro poznajemo. O tome još ne mogu puno reći, ali ono što mogu je - nije sve u lovi’, govore Bruno i Alida.

Ima nešto i u srcu i u - nogama!

Otprilike kao i u tangu.