Uragan Sandy u SAD-u, tsunami u Japanu ili erupcija vulkana Eyjafjoll na Islandu - mogu li se te prirodne katastrofe objasniti čovjekovim svjesnim djelovanjem? Odnosno, može li te kataklizme namjerno aktivirati vojska iz političkih razloga, pita se Le Monde
Godinama su ove teorije zavjere, koje su se velikodušno prenosile putem interneta, sugerirale da se klimom može manipulirati kao djelom strateških ili taktičkih ratova.
Ove tvrdnje imaju više veze s alarmističkom ekstrapolacijom raznih interesnih skupina nego sa stvarnim vojnim operacijama, ali jedna stvar je istinita: pojam klimatskog ratovanja odavno je dio vojnog žargona.
U SAD-u od 1950-ih službena izvješća priznaju vojnu korisnost tehnika klimatskih promjena. 'Intervencija u atmosferska i klimatska pitanja... odvijat će se na skali koju je teško zamisliti u ovom trenutku... Ovo će spojiti odnose svakog naroda s drugim narodom, i to više nego prijetnje nuklearnog rata ili bilo kojeg drugog rata', rekao je američki matematičar John von Neumann na vrhuncu hladnog rata 1955.
Između 1967. i 1972, za vrijeme Vijetnamskog rata, u operaciji Popaj zrakoplovi su u oblake ubacili jodide srebra čiji bi električni naboj povukao kapljice vode iz oblaka. Ideja je bila da se tako potakne kiša i produži sezona monsuna kako bi se usporilo kretanje neprijateljskih vojnika kroz Ho Ši Min.
Kako su se SAD i Rusija natjecali u znanstvenoj utrci tko će biti prvi koji će kontrolirati klimu, UN je odlučio stvoriti pravni okvir. 1977. godine konvencija Enmod, koju je ratificirala Opća skupština UN-a, zabranila je vojno ili bilo koje drugo neprijateljsko korištenje tehnika modifikacije okoliša. Usmjerena je na 'bilo koju tehniku promjene - putem namjernog manipuliranja prirodnih procesa - dinamika, sastav ili struktura Zemlje, uključujući i njenu biotu, litosferu, hidrosferu i atmosferu, ili svemir', piše Le Monde.
Oružje za masovno uništenje
Premda su znanstveni časopisi postali oskudniji, istraživanje se nastavlja. Dok je SAD prolazio kroz 'revoluciju u vojnim poslovima' s ciljem prilagođavanja oružanih snaga za misije 21. stoljeća, novi veliki projekt se rodio: Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije (High Frequency Active Auroral Research Program), također poznat kao HAARP program. Radi se o vojnom i istraživačkom programu pri kojem se rabe visokofrekventni radiovalovi za istraživanje gornjih dijelova Zemljine atmosfere, a druga svrha mu je istraživanje širenja radiovalova, komunikacije i navigacije.
1990. US Air Force i američka mornarica počeli su graditi istraživačke stanice sastavljene od 180 antena i 360 radijskih odašiljača na stranicama Ministarstva obrane na Aljaski. Cilj je bio razumjeti složeni mehanizam koji čini ionosferu, područje visoke atmosfere i proučiti njen utjecaj na komunikaciju s velike udaljenosti.
Za teoretičare zavjere, HAARP je više od toga, piše Le Monde.
'S vojnog gledišta, HAARP je oružje za masovno uništenje koje djeluje iz vanjske atmosfere i koje je sposobno destabilizirati poljoprivredne i ekološke sustave diljem svijeta', kao i 'spaliti zrakoplove na nebu', piše Michel Chossudovski na web stranici teorija zavjere Mondialisation.ca
Kako stvaranje HAARP-a datira iz razdoblja hladnog rata, kada su američke i sovjetske podmornice ronile dubokim morima i kada im je bio potreban bolji komunikacijski sustav, ciljevi su redefinirani nakon pada SSSR-a, stoji u studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Nature.
SAD je isprva HAARP mislio koristiti kako bi proučio načine blokiranja eksplozije nuklearnog projektila u atmosferi. 2006, međutim, skupina znanstvenika je zaključila da je bilo koji pokušaj bavljenja nuklearnim zračenjem nerealan i da može izazvati blokadu visokofrekventnih radiovalova, što bi moglo poremetiti komunikaciju i navigaciju. Nakon nekoliko promjena, HAARP se sada fokusira na proučavanje znanstvenih fenomena u ionosferi, poput aurore ili radijacija solarnih erupcija.
Pokušaj manipuliranja klimom je lukav i opasan, čak i za civilnu uporabu, što se naziva geoinženjeringom, kada znanstvenici izmijene energetsku ravnotežu Zemlje u borbi protiv globalnog zatopljenja.
Ken Caldeira, stručnjak za atmosferu na Institutu Carnegie u Washingtonu, kaže da još uvijek nemaju dovoljno znanja o klimi kako bi mogli znati kako utjecati na nju s jednog mjesta bez utjecaja na drugo.
'Bilo bi teško ozlijediti svog neprijatelja bez da nanesemo štetu sebi ili svom savezniku', upozorava Caldeira.
Alan Robock sa Sveučilišta Rutgers iz New Jerseyja također napominje da pokušaji manipuliranja klimom ostavljaju trag.
'Ostat će dokaz u stratosferi koji ćemo moći vidjeti putem satelita, poput malih vulkanskih erupcija ili dezintegrativnih oblaka', zaključuje on.
'Ukratko, pravo klimatsko oružje ne postoji', rekao je Robock.