Muhammada Alija javnost je svojedobno upoznala kao 'biggest mouth of them all': najveću gubicu, brbljavca nad svim brbljavcima. Ne zna se je li taj ne baš laskavi nadimak Ali nadjenuo sam sebi ili mu ga je prišio netko drugi, no negdašnji Cassius Clay nosio ga je s neskrivenim ponosom. Jer, kad bi uskočio u ring, bila je to posve druga priča: taj je bogme među konopcima stvarno lepršao kao leptir i ubadao kao pčela. Točno onako kako se u nezgrapnim rimama razmetao prije meča.

Premda sam u medijima dočekao i mirovinu, nekako nemam baš puno interesa za lik i djelo političara od zanata, domaćih ili stranih. Smatram ih uglavnom ljudima koji žive od toga što nude pogrešne odgovore na kriva pitanja, a neravnotežu takvog prelijevanja iz šupljeg u prazno kompenziraju krčmeći naokolo imidž. Netko rinfuzo, netko u ambalaži: te je ovaj strogi otac, te je onaj stub tradicionalnih vrijednosti, treći je pak mlad (da, i?), četvrti, kao, nešto zna (molim?), peti je energičan (samo ga, jadnog, muči entropija), šesti novo lice... Ipak, nisam mogao suspregnuti stanovitu radoznalost kada je u politički ring uskočio Željko Jovanović. 'The biggest mouth of them all' iz oporbenjačkih klupa, čovjek koji je reputaciju stekao prijeteći u sabornici urbi et orbi kako će razjuriti političku mafiju, sportsku mafiju, ma, mafiju uopće i kao takvu. Zakonitost, zakonitost i samo zakonitost! E pa zašto ne, hajde da vidimo tog fajtera na djelu. Vjerojatno nisam u tome bio jedini.

Lepršam kao pčela, a ubadam kao leptir

Prilika se ukazala ubrzo. Jedva je isteklo onih famoznih stotinu dana političkog primirja - koje svaka nova vlast, ruku na srce, u pravilu profućka na kadroviranje iza kulisa - kada je u resoru friškog ministra znanosti, športa i obrazovanja pukao skandal. Dobro, skandalčić. Riječ je bila o izboru, zapravo čak i ne o izboru, nego, točnije govoreći, o instalaciji ravnatelja jednog zagrebačkog srednjoškolskog centra, koji nije mogao ponuditi vjerodostojnu svjedodžbu o svom vlastitom srednjoškolskom obrazovanju. Stvar je bila javna, mediji su zagrizli, pala su otvorena pisma ministru, i - što je učinio naš ljuti fajter? Ništa. Ama baš ništa. A što je trebao učiniti?

Ako ništa drugo, mogao je ubilježiti nekoliko vrlo lakih poena na svoj fajtersko-pravednički konto. Za običnu obustavu postupka imenovanja ravnatelja dok ne podastre valjane dokumente na uvid, nije trebalo posegnuti u (praznu) državnu kasu, ni žicati kod MMF-a i pasti u dužničko ropstvo međunarodnog kapitala. Radilo se o jednostavnoj zaštiti zakonitosti, stvari koja stoji u opisu ministarskog radnog mjesta, a naš Ali naprasno je i neobjašnjivo zašutio kao da je iskušenik pred zavjetom u trapističkom samostanu, a ne Veliki brbljavac pred meč. I tako je uzvišeno odšutio svoj ministarski rok od četrnaest dana, čiji istek zakonski znači suglasnost s de facto bezakonjem u postupku. Nakon takve najave, očito, teško je bilo očekivati kako će za ovog mandata pasti 'Rumble in the jungle', onaj meč Ali-Foreman u Zaireu, Kinšasa 1974. Šora u džungli? Političkoj, obrazovnoj, akademskoj, nogometnoj? Malo sutra.

Padaj silo i nepravdo...

Prošlo je otada gotovo dvije godine i nije se desilo ništa što ne bi pokazalo da se taj naoko opasni šakač ispuhao od preteških riječi još i prije nego što će skinuti amatersku potkošulju da kao pravi profić golog i izloženog torza uđe u arenu. Obrazovanje na izdisaju, znanost - hm, hm, a sport - ma dajte, nemojte, molim vas! Retorika je ostala ista: svaki ministrov krivi korak, svaku lošu procjenu, svaku običnu ljudsku pogrešku prate i dalje riječi kako su oni drugi 'bez mozga' ili mu 'nemaju pravo govoriti o poštenju'. Možda i jest tako, no gdje je pokriće za takve izjave? O nesposobnosti da uopće čuje druge - ili drugo - što je prvi uvjet za nekakav dijalog, pa neka bude i verbalno žestok, posvjedočili su nešto sindikalisti koji su s njime dijelili pregovarački stol. Dobro, to je ionako svojstvo ministara po defaultu, sadašnjih, budućih i bivših, no što s fajterskim imidžom, koji je Jovanovića fol činio posebnim? I taj se malo ofucao, pogotovo otkad je onomad stotinjak zdvojnih učitelja koji su bučno tražili njegovu ostavku proglasio takorekuć gomilom za linč, promucavši nešto, kao, da on ne priznaje argument sile nego samo silu argumenta. O sili argumenata malo poslije, ali kakav to argument sile za borca bez straha i mane predstavlja šačica učitelja na javnom prostoru? Pa nisu ga valjda presreli BeBeBeovci s bejzbol palicama, ojačani talibanima specijalno unajmljenim za tu prigodu, baš kao oni veterani za Gay Pride u Dragojevićevoj 'Paradi'?

Sviraj to ponovno, Woody

I tako je iza alijevskog garda malo po malo ostala tek tužno zbrčkana fizionomija, nekako neodoljivo nalik na onu Woodyja Allena. I to kasnog Woodyja, recimo Dobela iz 'Anything else'. Za one koji nisu gledali: puno velikih riječi iza kojih naposlijetku stoji jedino prgavost. Prgavost toliko šeprtljava, da kad konačno mora preći na djela, ne može niti pošteno upucati rasističkog murjaka u guzicu, nego napravi još veći belaj. Naravno, čak i to opet samo ako mu je vjerovati riječima...

Kao ni kasni Allen, ni ovaj Kukuriku Woody nije zabavan. U međuvremenu je, naime, njegovog hoćeš-nećeš-ali-ipak štićenika iz epizode 1., onoga čije je postavljanje omogućio svojom uzvišenom šutnjom, smijenio s funkcije školski odbor zbog nezakonitih postupaka potvrđenih i dokumentiranih nalazima prosvjetne inspekcije. Izabrana je nova ravnateljica, postupak legalan, papiri čisti, sve obratno od prvog slučaja. I, što je sad učinio ministar?

E, pa i ministar je dao svoj prilog da baš sve ispadne obratno: ovaj put je Jovanović pismeno uskratio pristanak. Da tako postupi bez posebnog obrazloženja, to je njegovo ministarsko pravo. Bez obzira na sad već poprilično sumnjivu vjeru u 'silu argumenata', to mu se pravo ne može osporiti. No isto tako se, barem ne u demokraciji, ne može osporiti ni pravo nagađati - kad se već drugo ne može - o eventualnim razlozima takvog postupka. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog vrlo neugodnog ali zato ne manje očitog kontrasta tih dviju epizoda.

Stvarno, zašto ministar nije djelovao ni oglasio se onda kada je trebao, a djeluje kada po svemu sudeći za takvom njegovom intervencijom nema neke posebne potrebe? Možda je taj dan ustao na lijevu nogu? Možda mu je baš to jutro SOA servirala na stol neki svoj strogo pov. dosje o nesuđenoj ravnateljici (nešto što policija još uvijek nije uspjela sa svjedodžbom eks-ravnatelja)? Ili je pak neko od onih anonimnih sivih lica po ministarstvima, lica o kojima njihovi šefovi toliko ovise kada su umjesto svakodnevnim poslovima u svom resoru zauzeti vani verbalnim ratom protiv sviju, od Mamića do FIFA-e, uvrebalo priliku prišapnuti kako dotična 'nije dobra'. Ili 'nije naša', štogod to moglo značiti za osobu koja doista nije 'naša' u onom stranačkom smislu u kojem je smijenjeni ravnatelj to zbilja bio. Ali, bogme, nije ni 'njihova', jer kao srednjoškolska profesorica, supruga i majka dvoje djece, besprijekornog stručnog i osobnog curriculuma, od života u 'našoj' i 'njihovoj' Hrvatskoj doista za tako nešto poput naših i njihovih nema ni vremena ni interesa.

Sokol ju nije volio

Možda je ipak na koncu konca riječ samo o običnoj prgavosti čovjeka kojem je netko drugi obavio posao kojeg je onomad mogao i trebao obaviti sam, pa se sad inati. Naime, kao članica Školskog odbora, tijela koje bira i smjenjuje ravnatelje, nesuđena se ravnateljica angažirala u postupku smjenjivanja svog prethodnika. Angažirala se na vlastiti rizik u opasnoj stvari: nastojeći pod svaku cijenu spriječiti po sebe nepovoljan ishod postupka koji je pokrenuo Školski odbor, eks-ravnatelj je nabrzinu dao otkaze dvjema članicama odbora iz nastavničkog vijeća, otkaze koje je inspekcija ocijenila totalno nezakonitim. Previše građana Hrvatske znade kako je to danas i ovdje dobiti otkaz, da bi se sve to shvatilo samo kao groteskna priča. I sad, šta se tu netko takav ima miješati meni u resorne poslove! Neugodni trablmejker! A solidarnost boraca protiv bezakonja, što ćemo s njom, viteže naš? Ali, halo? Pardon, Woody...

Sve je to Možda. Teren pretpostavki je dovoljno klizak da svako nagađanje bude jednako nevjerojatno i jednako moguće. A opet, barem je jedna tih mogućnosti trebala djelovati isto tako i u prvom slučaju, a nije, dok se više njih očito nakupilo u drugom. A nisu morale. Kako stvari stoje, istinu nikad i nećemo znati, jer su stvari postavljene tako da javnost ne mora znati. Nezahvalan usud zviždača odnio je još jednu usputnu žrtvu, Škola za cestovni promet u je neredu (zar samo ona?), ministar ulazi u zadnje runde svog mandata. I, što ostaje od sve te buke i bijesa?

Tužno zbrčkano lice Woodyja Allena koji uporno hoće da mu netko vjeruje dok na riječima zauzima alijevski gard. A jedino što mu se može vjerovati jest da je možda i stvarno htio ući u ring kao ministar športa, znanosti i obrazovanja, ali je završio kao još jedan paša od fotelje. Glasne riječi i tihe blamaže. Ovo su bile dvije od njih.