Ako ste imali sreću - ili nesreću - gledati 'Vuka s Wall Streeta' na 'pravom' mjestu, čak i ako niste odmah uspjeli odgovoriti na pitanje je li najnoviji uradak Martina Scorsesea sjajna satira ili glorifikacija kapitalizma, jedno ste mogli shvatiti intuitivno: radi se o libidinalnoj ekonomiji. Na redovnoj projekciji u jednom krcatom beogradskom kinu, uz kontinuirano šuškanje kokica i provale smijeha, film je pronašao idealnu publiku. Gotovo svi gledatelji oko mene tri sata doslovno su se valjali od smijeha.

Ako je kultni 'Wall Street' Olivera Stonea iz 1987. ustanovio da je 'pohlepa dobra', nastavak iz 2010. da je 'pohlepa legalna', onda je 'Vuk s Wall Streeta' pokazao da je pohlepa zabavna. Uostalom, to pokazuje publika filma diljem svijeta koja se smije kada Leonardo DiCaprio puzeći pokušava doći do svog Ferrarija, pa čak i onda kada je u pitanju mizoginistički odnos brokera spram žena, primjerice početna scena brijanja glave neke sitne brokerice koja zauzvrat dobiva desetak tisuća dolara u kešu.

'Pohlepa je legalna'

U intervjuu koji je prije nekoliko godina dao za Süddeutsche Zeitung, Michael Douglas je najbolje pokazao kako su negativci s Wall Sreeta postali pozitivci: 'Ne mogu vam uopće reći koliko se to puta dogodilo. Sjedim u nekom restoranu, želim upravo platiti, a iza mene stoji broker ili neki hedgefond-menadžer, tapša mi po ramenu i kaže: Hvala, čovječe, zbog vas sam na Wall Streetu. Tada uvijek poželim reći, hej, ali on je bio zlikovac – no u međuvremenu znam da to nema nikakvog smisla'. Kako je, dakle, Gordon Gekko postao pozitivac?

Dvadesetak godina nakon prvog 'Wall Streeta', Gekko je ponovo na slobodi. Po izlasku iz zatvora napisao je knjigu pod nazivom 'Je li pohlepa dobra'. Knjiga ubrzo postaje bestseler, a nekadašnji negativac instantno se pretvara u medijsku zvijezdu koja drži motivacijske govore. Na jednom od predavanja, gdje uz običnu publiku ipak prevladavaju zadivljeni mladi menadžeri i brokeri, Gekko će izjaviti ključnu rečenicu novoga 'Wall Streeta': 'Netko me podsjetio da bih prije bio rekao da je pohlepa dobra, no sada je pohlepa legalna'.

Pitanjem što je to uopće pohlepa pozabavio se još i Aristotel, a koliko mu je ono bilo važno pokazuje već i činjenica da je problem stjecanja bogatstva stavio na sam početak svoje 'Politike', uvodeći distinkciju između 'prirodnog' i 'neprirodnog' oblika razmjene. Kod prvog oblika stjecanja bogatstva svrha je akumulacije bogatstva 'dobar život', dok je u drugom obliku razmjena samoj sebi svrha. Drugim riječima, kada sam proces razmjene postane cilj, ona postaje ekscesivna, 'neprirodna', i to je i razlog zašto Aristotel, davno prije skolastičkog osuđivanja financijske spekulacije, upravo lihvarstvo imenuje kao najveće zlo, jer s njime užitak dolazi od samog novca.

Kako postati vuk na Wall Streetu

Financijski špekulant Jordan Belfort, koji je zbog svog osebujnog poslovnog stila dobio nadimak 'Vuk s Wall Streeta', svoje je bogatstvo stekao upravo tom drugom, ekscesivnom vrstom razmjene. Scorseseov film, utemeljen na istinitim događajima, memoarima samog aktera, prati uspon i pad mladog brokera (kojeg je na filmskom platnu utjelovio Leonardo DiCaprio), koji se 1987. zapošljava u uglednoj firmi na Wall Streetu. No, prvoga dana kada je dobio brokersku licencu, dolazi do zloglasnog Crnog ponedjeljka.

Kako je ostao bez posla, mladi Belfort odluči osnovati vlastitu firmu u nekoj garaži, a umjesto na milijunske vrijednosti fokusira se na dionice koje nisu prelazile cijenu od nekoliko centi. Osniva kompaniju Stratton Oakmont i zajedno s pedesetak zaposlenika krajem osamdesetih i početkom devedesetih pumpa vrijednosti dionica i cente najprije pretvara u tisuće dolara, da bi kasnije mjesečno vrtio desetine milijuna. I tu kreće pravi uspon našeg antijunaka koji se može sažeti u neprekidnoj izmjeni razuzdanih orgija.

Poantu filma najbolje otkriva jedan detalj koji nas, upravo nakon što je narator pokušao objasniti kako je uopće stekao takvo bogatstvo koje bi i Aristotel nazvao 'neprirodnim', iznova vrtoglavo baca u libidinalnu ekonomiju. Leonardo DiCaprio u jednom će trenu, u najboljoj maniri likova iz ranih filmova Woodyja Allena, razbiti 'četvrti zid' i nakon pokušaja da objasni što je to IPO (Initial Public Offering), prva javna ponuda neke privatne kompanije kako bi stekla kapital za daljnje razgranavanje bla bla bla…, stati i pogledati u kameru, odnosno nas, i reći: 'Pa vi ionako nećete ništa razumjeti!'

Titanic na drogama

I upravo je to 'istina' filma. 'Vuk s Wall Streeta' ne objašnjava gotovo ništa, nije to 'Inside Job' ili 'Margin Call' , filmovi koji su svaki na svoj način pokušali razotkriti Wall Sreet. Iza vrata Stratton Oakmonta ne krije se ništa doli vječna orgija i prijevara. Još na početku filma, stariji i iskusniji broker kojega glumi Matthew McConaughey, uz stalnu izmjenu kokaina i koktela, upitat će Belforta je li drka. ‘Koliko puta na tjedan?” – ‘Hm, tri ili četiri puta…”. I objasniti mu da on sam to radi barem dvaput na dan, odmah nakon buđenja i ponovo nakon ručka: ‘Razmisli, cijeli dan radiš s brojkama, moraš se opustiti…” Kasnije u filmu, jedan od najbližih Belfortovih suradnika na partyju koji se tek počeo zahuktavati, usred gomile ljudi, a pred prsatom plavušom, izvadi svoju stvar i počne udarati majmuna.

Uz 506 puta koliko se u filmu pojavljuje riječ 'fuck', ‘Vuk s Wall Streeta' postavio je novi rekord u povijesti nedokumentarnog filma koji je prije toga postavio Spike Lee s 'Ljetom kad je ubijao Sam' (1999.). Zasigurno je pomoglo što film traje čak tri sata, a razlog zašto je Scorsese napravio tako dugačak film možda je upravo taj kako bi se u prosjeku svaku minutu moglo gotovo tri puta izgovoriti 'fuck'. Seks i droge su posvuda. Od izmjenjivanja brokera na jeftinim i skupim kurvama, preko oralnog seksa u staklenom liftu, do povlačenja kokaina s grudi ili dupeta. Patuljci doslovno lete po zraku, helikopteri dovoze našeg nadrogiranog brokera kući, a libidinalni vrhunac filma zasigurno je potonuće ogromne jahte samo zato jer je glavni junak poželio usred oluje doći do Monaka da spasi milijune u nekoj švicarskoj banci.

I što će Belfort učiniti kada jahtu koju je nekoć vozila Coco Chanel počnu lomiti valovi? Taman prije potonuća uzet će dozu omiljenog Kvaluda, sedativa koji je 60-ih i 70-ih godina služio kao rekreacijska droga s jakim hipnotičkim efektom, jer – 'nema smisla umrijeti trijezan'. Beogradska publika i u tom trenu gotovo je jednoglasno prasnula u smijeh odobravanja, suosjećajući s bogatim i raskalašenim brokerom kojega čak ni potonuće neće spriječiti da isisa zadnji užitak s površine. I to je točka kada se 'Vuk s Wall Streeta' pretvara u 'Titanic na drogama' čak i kada je jasno da će jahta potonuti, Leonardo DiCaprio neće odustati od vlastitog života ili spasiti svoju ljubav, već će prijatelja poslati po zadnju dozu kvaluda kako bi proslavio čak i čin autodestrukcije.

Što nam filozof može reći o Wall Streetu?

Kad je 'Vuk s Wall Streeta' krajem prosinca na jednoj od pretpremijera ekskluzivno prikazan upravo ljudima s Wall Streeta, reakcije se nisu mnogo razlikovale od onih, recimo tako, obične post-tranzicijske publike koja umjesto da osudi život ekscesivnih špekulanata, u njima vidi ostvarenje vlastitih libidinalnih fantazija. Kada, pretkraj filma, Belfort nakon svađe sa ženom razvali kauč i izvuče skrivenu vreću kokaina, pravi brokeri počeli su skandirati, a kada svom drugu prizna da je ozvučen i da mora surađivati s policijom, publika je čak počela uzvikivati: 'Nemoj, ostani uz svoju firmu!'

Kako objasniti to podudaranje između 'obične' i brokerske publike? Odgovor je dao francuski filozof Jean-François Lyotard u svojoj knjizi 'Libidinalna ekonomija' još prije četrdesetak godina. Premda je Jordan Belfort, ma koliko njegove avanture ili milijunske zarade mogle izgledati ekstravagantno, zapravo marginalan lik Wall Streeta, on nam ipak otkriva nešto i o samom funkcioniranju današnjeg financijskog kapitalizma. 'Vuk s Wall Streeta' možda nije obradio ključne krivce recentne financijske krize, ali je ipak pokazao da se u srži političke ekonomije zapravo nalazi libidinalna ekonomija.

Ukratko, racionalnost i iracionalnost sistema nisu u nikakvoj kontradikciji, oni ne samo da idu jedno uz drugo nego zapravo ne mogu jedno bez drugoga. Pitanje subjektiviteta, koji je neodvojiv od užitka, nalazi se u samom srcu političke ekonomije. Drugim riječima, uz ekscesivne elemente sustava, kao što je Jordan Belfort, nužno dolazi svojevrsna administracija užitka – i obrnuto, bez administracije užitka ne bi postojali ni ekscesivni elementi. Ili, da odemo korak dalje: ono što izgleda kao eksces uopće nije eksces, to je normalno funkcioniranje stvari.