Hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman reagirao je otvorenim pismom čelnom čovjeku njemačke televizije ZDF kojim osporava neke tvrdnje iznesene u trodjelnom dokumentarnom filmu o raspadu bivše Jugoslavije, ističući među ostalim da je Slovenija, a ne Hrvatska, bila pokretačka snaga samostalnosti republika.

>>> Tito se vratio u Labin, građani oduševljeni: 'Konačno'

"Svrha pisma je pridonijeti boljem razumijevanju važnih procesa i uzroka raspada bivše Jugoslavije te kasnijeg osnivanja novih država u srednjoj i jugoistočnoj Europi, kao i opovrgnuti niz tvrdnji iznesenih u dokumentarnom filmu te ukazati na neke nespomenute, a važne činjenice", kaže se u priopćenju ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Pismo na devet stranica kojim se u 11 točaka referira na ljetos prikazanu seriju „Balkan u plamenu: Jugoslavija – bačva baruta“ upućeno je glavnom ravnatelju njemačke televizije ZDF Thomasu Bellutu, kao i glavnom uredniku Peteru Freyu. Grlić Radman ispravlja tezu o tome da je pokretačka snaga samostalnosti republika bila Hrvatska, te ističe da je to bila Slovenija.

"Sve do završne faze jugoslavenske krize, Socijalistička Republika Slovenija bila je pokretačka snaga u borbi za veću samostalnost republika i jasan otpor politici dominacije srpskog komunističkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem...budući da je komunistički režim u Hrvatskoj bio mnogo rigidniji u odnosu na onaj u Sloveniji i da je u Savezu komunista Hrvatske utjecaj Srba bio nadproporcionalan", kaže Grlić Radman.

Ministar nadalje ističe da je Hrvatska na sve načine pokušavala izbjeći oružani sukob.

"Kao de facto nenaoružana zemlja, Hrvatska poduzima sve što je u njezinoj moći kako bi izbjegla oružani sukob", piše nadalje ministar. Time odbacuje tvrdnju da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prihvaćao mogućnost rata u želji za odcjepljenjem od Jugoslavije. Također ističe da bi Beograd sigurno ustuknuo da su "međunarodna zajednica i EZ, slično kao u slučaju baltičkih država, jasnije podržale demokratski artikulirane težnje za neovisnošću Slovenije i Hrvatske, koje su bile moguće prema jugoslavenskom ustavu".

Odbacuje i ocjenu o podijeljenoj odgovornosti Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića za koje se u filmu kaže da su "ideološki potpaljivači", a što ne "odgovara realnosti".

"Nedvojbeno je da ni Franjo Tuđman, ni hrvatska vlada u tim teškim vremenima nisu uvijek činili sve ispravno, ali Franju Tuđmana izjednačavati sa Slobodanom Miloševićem kao 'potpaljivačem' krvavog raspada Jugoslavije znači uspoređivati ih bez uporišta u činjenicama", navodi se u pismu.

Ministar podsjeća da su u sva četiri jugoslavenska rata Milošević i jugoslavenska, a poslije srpska vojska kao instrument velikosrpske politike bili na jednoj strani, dok su Slovenija, zatim Hrvatska, BiH i u konačnici Kosovo, bili na drugoj. Kao "posvema promašenu" odbacuje tvrdnju u filmu da je uzor novoj hrvatskoj državi bila „neovisna Hrvatska iz 1941., Hitlerova marionetska država u kojoj su vladali ustaše" i upućuje na životni put predsjednika Tuđmana koji je bio partizan i zauzeo se za to da se hrvatski Ustav izravno poziva na odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (iz 1943.) kao najvišeg nositelja državne suverenosti.

Odbacuje tvrdnje da nova hrvatska država preuzima fašističko znakovlje te da je "šahovsko polje za Srbe u mnogim aspektima imalo značenje slično kukastom križu“.

"Šahovsko je polje u svom obiteljskom grbu rabila i srpska kraljevska obitelj", piše ministar.

Netočna je i tvrdnja iz filma da „Tuđman želi otpustiti sve srpske policajce u Kninu i zamijeniti ih Hrvatima“, piše ministar i objašnjava: "Nije bilo posrijedi pitanje etničke pripadnosti, nego pitanje priznaju li policajci novoizabranu demokratsku vlast u Zagrebu".

Zamjera što je iz dokumentarnog filma izostavljena "važna činjenica" da su međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske podržali njemački kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher.

"Ta inicijativa presudno je pridonijela okončanju agresije Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku", piše ministar Grlić Radman. Tvrdnju iz filma da su Tuđman i Milošević zajedno dijelili BiH "opovrgavaju mnoge činjenice", piše ministar i dodaje da je Hrvatska bila među prvim državama koje su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu spominje da je zbog rata i etničkog čišćenja broj bosanskohercegovačkih Hrvata najviše smanjen, za trećinu.

U dijelu koji govori o genocidu u Srebrenici autori filma propuštaju reći da je vojno-redarstvena operacija Oluja spriječila "u posljednjem trenutku" da sličnu sudbinu doživi Bihać "zaštićena zona UN-a smještena na granici s Hrvatskom i opkoljena srpskim snagama", piše nadalje ministar.

Ističe da je "operacija Oluja zapravo omogućila hrvatsko-muslimansku ofenzivu u Bosni i Hercegovini, a zatim i mirovne pregovore u Daytonu". Odbacuje kao netočnu tvrdnju da se u Hrvatskoj nisu sudili zločini koje je počinila hrvatska strana i spominje za primjer i presuda visokom časniku, generalu Mirku Norcu.

U zaključku pisma hrvatski šef diplomacije odbacuje i pojednostavljen prikaz Tita jer se u seriji, kako kaže, "osjećaju gotovo jugonostalgični ton i simpatiziranje" Josipa Broza. On je prikazan kao superzvijezda nakon rata, kao kvazi-pozitivni diktator i kvazi-pozitivna komunistička diktatura, gdje je Tito pozitivan i karizmatičan lik koji je uspješno potiskivao stara neprijateljstva.

Ministar Grlić Radman naglašava da je Tito bio komunistički diktator koji je likvidirao građanske intelektualce različitih nazora, umjetnike, poduzetnike, nekomunističke radnike i seljake, svećenike i muslimanske vjerske vođe te demokratske političare i onemogućio razvoj slobodnog demokratskog društva.

"S našeg gledišta Tito i četrdesetpetogodišnji komunistički sustav vladavine bili su jedna od osnova za Miloševićev uspon i krvavi raspad Jugoslavije", zaključuje šef hrvatske diplomacije.