Narančasti čovjek objavio ekonomski rat svima, pa i pingvinima

Nema dvojbe u to da će 2. travnja 2025. zauvijek ostati zabilježen u povijesnim knjigama. Teško da će biti zapisan zlatnim slovima jer je predsjednik Amerike toga dana doslovno objavio ekonomski rat gotovo cijelom svijetu, a i pingvinima.

'Vjerujte mojim instinktima', poručio je Trump svojim zemljacima i spalio u dvorištu Bijele kuće sva dotad uvriježena trgovinska pravila. Kamo ih to točno narančasti čovjek vodi, nikome u Americi nije jasno. Kao što nije jasno ni kako je točno došao do iznosa carina što ih je nametnuo svakoj pojedinoj zemlji. Matematičke logike nema ili, bolje reći, ima je, samo što je toliko banalna da je suludo da bi netko samo na osnovi nje gurnuo svijet u ekonomski kaos.

Zanimljivo je to da Trump na popis 'neprijatelja' nije stavio Rusiju. Čini se da zadržava nove ekonomske restrikcije prema Moskvi kao asa u rukavu u slučaju da mirovni pregovori s Ukrajinom definitivno završe u slijepoj ulici.

Kako god bilo, posljedice za obične Amerikance bit će bolne. Prve procjene Sveučilišta Yale govore da će Trumpov Dan oslobođenja dovesti do pada američkog BDP-a od 0,84 posto u 2025., prosječnog povećanja cijena od 2,3 posto i pada raspoloživog dohotka prosječnog američkog kućanstva od 3,8 tisuća dolara uslijed većih rashoda za kupnju roba.

Da će taj put kroz dolinu suza Ameriku opet učiniti velikom i oživjeti njenu industriju, čemu se nada Trump, u to je teško povjerovati. Pogotovo zato što su Kina i EU najavili žestok protuudar. Sve nas to gura u globalni rast inflacije i velike ekonomske poremećaje.

Analitičari se slažu da je jedna stvar jasna. Era nesmetane globalne trgovine i jeftine industrije došla je svome kraju. Svi na prvo mjesto, ponukani Trumpovim ponašanjem, stavljaju svoje uske interese i nameću protekcionističke mjere. U takvoj konstelaciji snaga nastradat će najviše slabi i ranjivi.

Ahilej novog doba prosuo srdžbu i na Putina i na Zelenskog

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Donalda Trumpa, pogubnu, koja zada svijetu tisuću jada. Dok je on ovog tjedna izlijevao jarost svog gnjeva u vidu carina za cijeli svijet, njegov Dan oslobođenja u drugi plan istisnuo je pregovore o miru na relaciji SAD-Ukrajina-Rusija. No nova partija karata i ovog tjedna odigrala se s podosta velikom amplitudom - a i ona je započela u znaku srdžbe našeg Ahileja novog doba.

Ljutit je Trump bio i na Putina i na Zelenskog jer ne igraju prema njegovim pravilima, a koja bi, barem je on uvjeren u to, trebala dovesti do mira. Jako ga je naime razjarila Putinova kritika 'vjerodostojnosti vodstva Zelenskog', pa je Rusiji zaprijetio carinama od 25 do 50 posto na svu naftu bude li krivac za neuspostavljanje primirja u Ukrajini.

Rusi su, vjerojatno u pokeraškoj maniri, tad zauzeli malo pomirljiviji stav, kazavši da nastavljaju suradnju s Amerikom, prije svega na izgradnji bilateralnih odnosa, ali i da rade 'na provedbi nekih zamisli koje se odnose na rješenje sukoba u Ukrajini'.

No drugi čovjek ruske diplomacije Sergej Rjabkov poručio je da Rusija ne prihvaća američki plan za mir u Ukrajini jer nije uzet u obzir njihov glavni zahtjev – 'rješavanje problema koji su doveli do ovog sukoba' – te da nisu vidjeli da Trump vrši pritisak na Kijev da zaustavi sukobe. Američki predsjednik, kaže, uporno tepe po svom, pokušavajući pronaći model koji bi prvo omogućio primirje, pa bi tek onda na stol stavio glavne probleme.

Možda ključni trenutak ovog tjedna bio je kad je Putinov posebni izaslanik Kiril Dmitrijev tijekom posjeta Bijeloj kući - što je bio i prvi ruski posjet SAD-u na visokoj razini od početka rata - izjavio da bi 'neka vrsta sigurnosnih jamstava za Ukrajinu ipak mogla biti prihvatljiva'.

Sigurnosna jamstva ono su oko čega se dvije zaraćene strane najviše spore jer imaju dijametralno suprotna viđenja – dok Zelenski uporno traži američke i europske mirovne snage u Ukrajini, Rusija vidi to kao sigurnosnu prijetnju. Stoga je ova izjava Putinova savjetnika zaokret od uobičajenog pozicioniranja Kremlja, iako nije precizirao koja bi to alternativna sigurnosna jamstva bila, uz napomenu da ulazak Ukrajine u NATO pritom ne dolazi u obzir.

A da ne bi bilo da Trump kudi samo Ruse, u ovaj tjedan ušao je s upozorenjem Zelenskom da će se 'suočiti s velikim problemima' ako se povuče iz sporazuma o mineralima jer je ovaj izjavio da neće prihvatiti revidirani prijedlog u slučaju da ugrožava ukrajinsku integraciju s EU-om. Novi prijedlog zahtijevao bi da Kijev šalje Washingtonu sav prihod iz fonda koji kontrolira ukrajinske resurse dok Ukrajina ne vrati svu američku ratnu pomoć, plus kamate. Iz Kijeva pak na to stižu riječi utjehe – s pregovorima se nastavlja – no sporazum treba biti 'uzajamno prihvatljiv'.

Licemjeran - licemjerniji - Le Pen

A što je snažnije od srdžbe vladajućih? Dakako, srdžba naroda, što može biti vrlo vrijedna politička valuta. Trenutno je vrlo opipljiva na francuskoj krajnjoj desnici nakon ovotjednog seizmičkog trenutka na tamošnjoj političkoj sceni.

Liderica francuske krajnje desnice Marine Le Pen, koja u posljednje vrijeme doživljava politički zamah i predstavlja ozbiljnu konkurenciju vladajućima, proglašena je krivom za pronevjeru više milijuna eura europskog novca kojim je financirala rad svoje stranke Nacionalno okupljanje (RN).

Osuđena je na četiri godine zatvora, od kojih su dvije uvjetne, a dvije u kućnom pritvoru, te na novčanu kaznu od 100.000 eura - no ono oko čega se lome koplja petogodišnja je zabrana obavljanja javne dužnosti i odmah stupa na snagu, što znači da se neće moći kandidirati na predsjedničkim izborima 2027. Zabrana će biti ukinuta samo ako se usvoji žalba, o kojoj će francuski sud odlučivati prije sljedećih predsjedničkih izbora.

Le Pen i njezini saveznici hrabro su izjavili da su francuske institucije i demokracija ovim činom oskvrnjene i da je pravosudni sustav lansirao nuklearnu bombu, intervenirajući u pravo nacije da bira svog vođu – zapravo ni ne trepnuvši pred činjenicom da je uzrok svemu tome korupcijski skandal u kojem je konce držala nitko drugi nego ona. Le Pen je u krajnje desnim krugovima u Francuskoj i šire prikazana kao žrtva koja je na vrlo okrutan način sklonjena s gotovo sigurnog puta prema Elizejskoj palači.

No na vidjelo je zapravo isplivalo njezino licemjerje. Prije devet godina svekolika francuska javnost pozdravila je pooštrenje zakona o korupciji, uvodeći upravo one sankcije o trenutnoj zabrani bavljenja politikom koje su suci iskoristili u ovom slučaju (prisjetimo se slučaja Christine Lagarde, koja je unatoč presudi zbog pronevjere javnog novca 2016. zadržala posao u Međunarodnom monetarnom fondu).

'Kad ćemo naučiti lekciju i učinkovito uvesti doživotnu političku nepodobnost za one koji su osuđeni za nedjela tijekom obavljanja političkih dužnosti', govorila je Le Pen 2013., zazivajući upravo ove sankcije koje sada uokviruje kao udar na demokraciju.

Ovotjedna presuda mogla bi naznačiti kraj njezine političke karijere, no mogao bi se dogoditi i dijametralno suprotan scenarij.

I dok europski politički mainstream sada likuje, europski desničarski lideri od Viktora Orbana, preko Mattea Salvinija i Santiaga Abascala, do Geerta Wildersa, odmah su se popeli na zadnje noge, izražavajući bijes zbog presude i dokidanja moderne demokracije u njezinoj kolijevci.

'Je suis Marine!' napisao je odmah po izricanju presude Orban, referirajući se na parolu 'Je suis Charlie', a koja se naširoko koristila kao potpora satiričnim novinama Charlie Hebdo nakon što su ih napali naoružani islamisti.

Kritika je stigla i iz Rusije i SAD-a jer ovu presudu vide kao samo još jedan u nizu primjera nedemokratskih suzbijanja krajnje desnih politika u Uniji, nakon što je u sud u Rumunjskoj nedavno poništio izbore na kojima je pobijedio proruski kandidat.

No dok na drugoj strani političkog spektra jedni slavodobitno kliču zbog potencijalnog kraja političke karijere Le Pen, drugi strahuju da bi 'odlučivanje o političkim procesima na sudu' moglo samo dati vjetar u leđa krajnjoj desnici. Jer ako se Le Pen uspije dugoročno pozicionirati kao žrtva u cijeloj ovoj priči, zna se tko bi na kraju mogao pobrati vrhnje. Pritom krajnja desnica ima dovoljno vremena do sljedećih izbora naći alternativu za nju, u slučaju da se ne usvoji njezina žalba.

Nijemci u panici: 'Trump nas ne voli, a kod njega čuvamo gomilu zlata!'

Najveće europsko gospodarstvo pretrpjet će ogromne štete zbog Trumpova carinskog ludila. Procjenjuje se da bi Njemačka mogla u naredne četiri godine izgubiti i do 200 milijardi eura, što je pad BDP-a od 1,5 posto. Posebno će nastradati njihov ponos - automobilska industrija.

Nijemci su u tolikoj panici zbog Trumpa da su počeli strahovati i za svoju ogromnu hrpu zlatnih poluga koje čuvaju u trezorima američkih Federalnih rezervi u New Yorku. Otprilike 37 posto svojih zlatnih rezervni - odnosno 1236 tona zlata vrijednog oko 113 milijardi eura - Njemačka drži s druge strane Atlantika. Ova praksa traje još od Drugoga svjetskog rata i desetljećima se smatrala neupitnom.

Trump ne krije svoju antipatiju prema Njemačkoj. Kritizira njezinu autoindustriju, diže carine, a njegov potpredsjednik J.D. Vance naziva Europljane 'patetičnim parazitima'. Usto, njegov omiljeni tehnobarun Elon Musk otvoreno simpatizira krajnje desnu njemačku stranku AfD, što samo destabilizira odnose. U takvom kontekstu konzervativni političari u Njemačkoj sve češće traže jaču kontrolu nad državnim zlatom pohranjenim u SAD-u.

CDU-ov zastupnik Marco Wanderwitz, koji je još 2012. tražio inspekciju američkih trezora, ponovno upozorava na potrebu preispitivanja ove prakse. Njegov stranački kolega Markus Ferber, zastupnik u Europskom parlamentu, ide i korak dalje – traži da službenici Bundesbanka osobno prebroje zlatne poluge i dokumentiraju stanje.

Iz Bundesbanka pak poručuju da nema razloga za paniku. Njezin predsjednik Joachim Nagel izjavio je da su Federalne rezerve i dalje pouzdan partner te da 'ne gubi san' zbog pitanja sigurnosti zlata. No u pozadini raste politički pritisak, osobito jer su slične rasprave 2013. već dovele do povlačenja dijela zaliha iz Francuske. Tada je javnost strahovala da će njemačko zlato biti iskorišteno za spašavanje drugih članica eurozone.

Danas se više od polovice tog zlata nalazi u Frankfurtu, a ostatak je pohranjen u New Yorku i Londonu. U međuvremenu njegova vrijednost bilježi povijesne rekorde.

Dodikova igra skrivača

Igra skrivača Milorada Dodika se nastavlja: nakon što ga je prošlog tjedna Netanyahu potjerao iz Izraela, kamo je klisnuo izabravši ga kao prvo utočište nakon što je osuđen na zatvorsku kaznu, eto njega u Moskvi, u krilu Vladimira Putina. Barem nije puno okolišao: u Trumpovu društvu očito nije našao saveznike jer spomenuti, čini se, preferira prave četnike (sudeći po izboru novog ambasadora SAD-a u Beogradu, lika čiji se psi zovu Rakija i Pivo).

Dodik je stoga krenuo u provjerenom smjeru, s obzirom na to da je svoj politički habitus ionako profilirao ulizujući se Moskvi i glumeći Vučićeva Lukašenka. Isto to – pudlica – rado bi bio i Putinu, za kojeg tvrdi da se neobično dobro razumije u situaciju u BiH i očito mu odgovara to što je Dodik, s premijerom i predsjednikom parlamenta Republike Srpske, osumnjičen i za ugrožavanje ustavnog poretka BiH.

To znači da će se ova drama samo razvlačiti, pa Putin može privremeno u stražnji džep odložiti šibicu za potpaljivanje bureta baruta zvanog BiH, koje Europska unija, kako sad stvari stoje, bezuspješno pokušava ugasiti. Njemačka i Austrija su u tom smislu gospodaru Republike Srpske zabranile ulazak na njihov teritorij, a očekuje se da će i ostale europske sile krenuti njihovim putem. Sam Dodik pak niječe da je tražio rusko državljanstvo ne bi li pobjegao od pravde i tvrdi da se već u subotu vraća u Banju Luku. Živi bili pa vidjeli.

Vojna osovina Vučić – Orban

Spomenuli smo Vučića, a bez njega skener teško prolazi. Tek što je uhvatio malo daha od studentskih prosvjeda (koji se, usput rečeno, nisu primirili, samo su manje masovni), iživcirala ga je deklaracija o vojnoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, pa se dosjetio isti takav sporazum sklepati s Orbanom.

Srbija i Mađarska strateški surađuju još od 2023., a prema ovom sporazumu, srpska i mađarska vojska zajedno će nabavljati vojne sustave, sredstva naoružanja, pa čak i provoditi zajedničke vojne vježbe. Vučić vjeruje da je to korak bliže vojnom savezu dviju zemalja, ali da se o tome trebaju izjasniti i mađarska strana, kao i mađarski i srpski parlament. Vjerojatno se o tome pita i NATO jer je Mađarska njegova članica.

A ovakva vrsta regionalnog čačkanja sviđa se i pojedinim faktorima u još jednoj nestabilnoj NATO-voj članici – Crnoj Gori. Vučićev tamošnji trojanski konj Milan Knežević naime traži da ona potpiše vojno-tehnički sporazum sa Srbijom, Mađarskom i Slovačkom. Tako će se cijeli Balkan postrojiti u nekoliko vojnih kolona, a ministar Anušić i hrvatska Vlada, koji su ovoga puta započeli sve ovo, zbilja se moraju zapitati je li pasivno zveckanje oružjem koje tek trebaju zajednički nabaviti uistinu bilo potrebno.

I Britanci nam posežu u džep

Zbog brutalnih cijena smještaja vikendi u Londonu odavno nisu priuštivi običnim ljudima, a od srijede je putovanje na Otok još više zakomplicirano. Ujedinjeno Kraljevstvo je, naime, iz sigurnosnih razloga uvelo digitalnu propusnicu za ulazak u zemlju. Nepopularna ETA prvih tjedan dana može se kupiti po akcijskoj cijeni od 10 funti (12 eura) preko interneta, a od 9. travnja ide na punu cijenu od 16 funti (19 eura). Ovu dozvolu, kakvu odavno imaju Amerikanci, Velika Britanija uvela je prvo državljanima Katra i njemu susjednih zemalja. Početkom godine proširili su je na još pedesetak zemalja, među kojima su i SAD i Kanada, te od travnja i mi iz EU-a moramo plaćati ovaj namet, a uskoro će ga, kad rasplete birokratske prepreke, uvesti i sama Unija.

Dokument dopušta posjete do šest mjeseci i vrijedi dvije godine. Obavezan je za sve putnike, uključujući maloljetnike i novorođenčad, a jedina prilika u kojem ga nećete trebati jest presjedanje na drugi let bez ulaska u Veliku Britaniju, što je u ovoj zemlji moguće samo na dva aerodroma – mančesterskom te londonskom Heathrowu. Spomenutu taksu možete uplatiti na web stranici britanske vlade ili u mobilnoj aplikaciji, a jedina začkoljica može biti zakonska odredba koja kaže da je pri odobrenju ETA-e moguće čekanje i do 72 sata. Zato – riješite ovu birokratsku prepreku barem tjedan dana prije putovanja na Otok.