Šezdeset i jednu godinu otkako je kao jednogodišnjakinja s obitelji zbog progona Židova napustila Sarajevo, u to vrijeme u sastavu NDH, Esther Gitman vratila se na 'mjesto zločina'. No ne kako bi kao povjesničarka kopala po zvjerstvima kojima je bio izložen njezin narod, već kako bi našla svijetle primjere onih ljudi koji su u tim olovnim vremenima spašavali Židove riskirajući vlastite živote. Među njima i hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca. Na pragu 80. godine, Gitman je Redom kneza Branimira s ogrlicom odlikovala Kolinda Grabar Kitarović
Gitman je odlikovana 'za osobite zasluge stečene istraživanjem, dokumentiranjem i promicanjem istine o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća te produbljivanje razumijevanja između hrvatskog i židovskog naroda'. Ova sitna povjesničarka s njujorškom adresom u posljednjih desetak godina često je u Hrvatskoj.
Rođena je 1939. Sarajevu. Osnutkom NDH, njezina je obitelj bila prisiljena izbjeći i spašavati goli život s obzirom na to da je Sarajevo, kao i cijela BiH, bilo u sastavu novoosnovane države koja je krenula provoditi rasne zakone. Kako bi izbjegli deportaciju u koncentracijski logor, obitelji Esther Gitman pomogli su oni koji nisu bili Židovi, riskirajući time vlastite živote.
vezane vijesti
Obitelj je živjela u Izraelu, Kanadi, a 1972. dolaze u SAD. Gitman je diplomirala povijest i sociologiju na Carleton Universityju u Ottawi, u Kanadi, i apsolvirala kazneno pravo na Sveučilištu Long Island. Profesionalno se nije bavila istraživanjem Holokausta sve dok kći nije tražila od nje da joj ispriča sve o bijegu iz Sarajeva - to je bio okidač.
Godine 1999., na pragu sedmog desetljeća života, primljena je na doktorat na odsjeku za povijest City Universityja u New Yorku. Namjera joj je bila baviti se španjolskim Židovima od 16. do 18. stoljeća. No kada je aplicirala za prestižnu Fulbrightovu stipendiju, kako je svojedobno opisala za Večernji list, iznenadivši samu sebe izabrala je temu: spašavanje Židova u NDH tijekom Drugog svjetskog rata.
'Treba se sjetiti i svih dobrih ljudi koji su bili svjetlo u toj tami'
Stipendiju je dobila i 2002. njujoršku je adresu na godinu dana zamijenila Zagrebom. Zakopala se u arhive pokušavajući naći dokaze da su postojali oni koji su glavu stavljali na kocku kako bi spasili Židove.
'Kad pišemo o dobrome, to ne umanjuje zločine, ali ja sam zaključila, proučivši desetke tisuća dokumenata iz NDH, da je potrebno progovoriti i o svim onim Hrvatima koji nisu podržavali ustaški režim i mržnju prema Židovima, nego su koristili svaku prigodu da pomognu spasiti svog prijatelja, susjeda, poslodavca jer su bili istinski uvjereni da Pavelić radi zločin protiv čovječanstva. Malo se govorilo u hrvatskoj javnosti nakon Drugog svjetskog rata, ali i nakon devedesetih o onima koji su spašavali Židove. Povjesničari su u Jugoslaviji napisali tisuće knjiga, monografija i eseja fokusirajući se na progone i ubojstva, i to je svakako potrebno, ali kako narod kaže – svaka priča ima dvije strane i da bi istina o tom krvavom razdoblju bila potpuna, treba se sjetiti i svih dobrih ljudi koji su bili svjetlo u toj tami i sačuvali živote tisućama hrvatskih i bosanskohercegovačkih Židova', kazala je Gitman u intervjuu za Večernji list 2011.
Tijekom jedne godine koju je provela u Zagrebu osobno je razgovarala sa 77 svjedoka i preslušala 200 snimljenih svjedočanstava. Kopala je po dokumentima iz Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja Holokausta u Washingtonu i arhiva State Departmenta.
'Pronašla sam priče o ljudskosti ljudi koji su Paveliću pisali pisma i peticije s vlastitim imenom i prezimenom te tražili milost za Židove. Bila sam šokirana činjenicom da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti', kazala je.
O tim je svjedočanstvima pisala u knjizi 'Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.', izdanoj 2012.
Tijekom svog istraživanja neizbježno je naletjela na lik i djelo zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Od tada se njezin znanstveni fokus zaustavlja na njemu.
'Stepinac je osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovještvo ustaša', rekla je, naglasivši da se tijekom rata pridržavao jedine maksime - stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa', kazala je u srijedu tijekom zagrebačkog predstavljanja svoje najnovije knjige 'Alojzije Stepinac - Pillar of human rights'.
Podsjetila je kako je Vatikan nekoliko puta ponudio nadbiskupu Alojziju Stepincu da odabere drukčiji tip života, no, dodala je, njegova savjest i snažno uvjerenje u neotuđiva prava svake osobe da živi život koji mu je dao Stvoritelj motivirali su ga da ostane u Zagrebu i skrbi se za tisuće žrtava koje su potpuno ovisile o njemu.
Među tim žrtvama, istaknula je, bilo je primjerice i 58 starijih Židova, siročadi, tisuću Židova u mješovitim brakovima itd.
'Uz pomoć vatikanskog ministra vanjskih poslova Maglionea spriječio je pokušaj talijanskih vlasti da iz svoje talijanske u njemačku okupacijsku zonu vrate izbjegle Židove. Tako je preživjelo približno pet tisuća Židova', rekla je Gitman.
Svojim istraživanjem, naglasila je, želi osporiti raširenu percepciju nekih povjesničara, među njima i dvojice Izraelaca te srbijanskog režima, da je sve hrvatsko stanovništvo tada i sada krivo za zločine.
Obje knjige Esther Gitman tiskane su u izdanju Kršćanske sadašnjosti, a ona o Stepincu i u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, na kojem je predstavljena.
