Francuski je predsjednik načinio promjene u vladi, najavljene prije pet mjeseci. Nije to jedina karakteristika krize koja je provedena protivno svim uobičajenim metodama: nakon što je izazivao očekivanja kritičara tako dugo i tako snažno, naravno - tako nepotrebno, promjene koje Sarkozy uvodi izgledaju kao da ih je namjerno usmjerio da razočaraju baš sve. Ukratko, odlučio je malo pojačati desničarsku političku bazu. Ali koga to više zanima?!
Premijer, od kojeg je Nicolas Sarkozy prošli petak 'zatražio' da podnese ostavku, François Fillon, potvrđen je jučer, a s njim i većina ministara, osim vanjskoposlovnjaka dr. Bernarda Kouchnera (socijalist).
Ako je Sarkozy namjeravao poboljšati svoju poziciju što se tiče predsjedničkih izbora 2012, tim je potezom samo uspio dignuti veliku prašinu koja se malo pomakla slijeva nadesno, ostavivši Sarkozyja s metlom tamo gdje je i stajao.
Njegov je konzervativizam u krizi, međutim može ga činiti ranjivijim u susretu sa snagama centra, ali i ljevice. Da pojasnimo - promjena u ministarstvu vanjskih poslova nije značajna jer pretpostavlja lošu ocjenu posla koji je obavljao Kouchner (koji uopće nije bio loš ministar), a koji je pretvoren u još jednog statista što uokviruje intenzivan rad sveprisutnog predsjednika (koji se kreće brže od Milana Bandića u njegovim najboljim danima).
Samoća na terenu degolizma
Važnost te odluke jest u prekidanju svake veze s ljevicom, politike koja je započela dolaskom Sarkozyja u Elizejsku palaču. Tada je Sarkozy pokušao postati vođa pokreta, a ne samo vlastite stranke, blokirajući kritike socijalista. Donedavno je izgledalo da je uspio u tom cilju, iako, kako je vrijeme odmicalo, za to je plaćao cijenu naglašavanja velike samoće na terenu degolizma i pred većinom sugrađana.
Premijer Fillon najveći je dobitnik promjena i krize, jer je Sarkozy davao do znanja da će ga se riješiti. A nije mogao. Dakle, inicijativa koja je trebala pomoći jačanju imidža i realne snage predsjednika Republike istaknula je slabost njegove figure. Toliko da, osim Sarkozyja, svi dobivaju. Naročito socijalistička opozicija, kao i alternative koje su se pojavile u spektru degolizma, kao što je rast popularnosti bivšeg premijera Dominiquea de Villepina, najvećeg rivala sadašnjeg stanara Elizejske palače.
Što, dakle, imamo sada na glavnoj francuskoj političkoj sceni?
Skretanje udesno otvara prostor u centru koji se spremaju zauzeti mnogi lideri. Taj prostor, baštinjen od starog Saveza za francusku demokraciju (UDF) Valeryja Giscarda d'Estainga, nije ni prestao biti značajan. U prvom krugu predsjedničkih izbora 2007, kandidat tog sektora, François Bayrou, dobio je 18 posto glasova. Ta je snaga bila razmrvljena do ove nedjelje, kada je Sarkozy potjerao iz vlade njihove ljude. Sada se spremaju na savez, a analitičari predviđaju da će biti jači nego ikada.
Gužva na centru
Među njima se nalazi ministar okoliša Jean-Louis Borloo, veliki gubitnik novih preslagivanja u vladi, jer se nadao poziciji premijera. Predsjednik radikalne stranke, centristička snaga koja je namigivala Sarkozyjevom Savezu za narodni pokret (UMP), odbio je položaj ministra vanjskih poslova ili pravde da bi 'sačuvao slobodu govora', a već jučer je sklopio savez s nekim zastupnicima iz centra, s kojima planira zajednički nastup na izborima 2012.
Drugi političar centra s kapacitetom za pobjede jest Hervé Morin, bivši ministar obrane i predsjednik Novog centra. Kada je shvatio da ne ostaje u vladi, odmah je krenuo na Sarkozyja optužujući ga za opasno skretanje udesno.
Treći koji će se boriti za vodstvo u centru je spomenuti Bayrou, lider formacije Modem, koji nikada nije ušao u savez sa Sarkozyjem ili sa socijalistima.
Četvrti političar koji će ugroziti Sarkozyja je Villepin, koji je osnovao novu stranku, Solidarnu republiku. U intervjuu u povodu promjena u vladi kazao je da je vrijeme da se oblikuje veliki savez centra. Iz tog će centra, sasvim sigurno, izići figura koja bi mogla pomesti predsjednika.
