koja će ovog ljeta održati svoj koncert u pulskoj Areni.

Paloma je radila s velikanima kao što su Nick Cave, Tom Waits, Pharrell Williams, Diane Warren, John Legend i Raphael Saadiq., a legendarni Paytonovac Terry Gilliam prepoznao je i njezin glumački talent pa joj je ponudio sporednu ulogu u svojem filmu 'The Imagination of Dr Parnassus'. Istražujući malo ovu 33-ogodišnjakinju rođenu u Londonu naišla sam na zanimljiv intervju sa Stylist.co.uksite-a (koji sam slobodno prevela), a u kojem Paloma govori što bi sve poduzela kada bi imala priliku kraljevati svijetom.

Vladala bih sama. Takva sam ja. Ne bih željela dijeliti tu odgovornost s drugom osobom. Prilično sam tip osobe koji voli imati zadnju riječ. Netko bi drugi to mogao zakomplicirati. Onda bih premjestila kraljevsku palaču u Holland Park tako da mogu biti tik do Gelato Mio što mi bilo jako važno. To je slastičarna koja radi nevjerojatan talijanski sladoled.

Naglasila bih važnost feminizma. Vjerujem u jednakost i osnaživanje žene. Divim se ženama poput Germaine Greer, Anaïs Nin; spisateljicama poput Jeanette Winterson i Angele Carter. Volim Mae West. Ona je bila jedna od prvih pravih feministkinja. Nije ju ometao njezin spol što je bilo uistinu rijetko za ženu u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Mogla je sjediti, piti i šaliti sa svima i bila je jako smiješna.

Svi bi bili jednaki. Osigurala bih jednak tretman za sve i sustav koji je postavljen tako bogati plate put koji žele, a da se na siromašne pravilno pazi.

Nikako ne bih oduzela NHS (Nacionalni zdravstveni servis). To je jedna od stvari na koje sam uistinu ponosna u našoj kulturi. Znam da nije savršen i da treba poboljšanje, ali to je nevjerojatna stvar. Mi smo jedna od rijetkih država na svijetu koja ga ima, to, i sustav naknada. Zbog tih nekih stvari sam ponosna što sam Britanka.

Više orkestara za svakoga! Nešto što bi svatko trebao doživjeti jednom u životu je da stoji u sredini gudačkog orkestra. To je nevjerojatno. Ja radim puno sa orkestrom Guy Bakera i nikad nisam osjetila ili iskusila ništa slično tome. Osjećala sam se kao najsretnija osoba na svijetu. To je najbliže što se možete približiti raju na zemlji.

Živjeli bi u harmoniji. Kad bih mogla, zaustavila bih sve ratove i nasilje - u potpunosti. To je besmisleno. Bilo bi bolje pokušati riješiti stvari razgovorom. Iskorijenila bih rasizam i homofobiju i sva sortiranja koja itekako postoje u našem polu-liberalnom društvu.

Moje večere bile bi epske. Pozvala bih pisce poput Anne Carson, Milana Kundere i Hanifa Kureishija. Zatim, Nelsona Mandelu, Edith Piaf Wonga Kar-Waija, Davida Lyncha, Isabellu Rossellini Grace Jones Bjork, Matthewa Barneyja i Timothyja Spalla. Mogla bih još nabrajati. Sjedila bih i čekala što će se dogoditi, jer sigurna sam da bi. Prilično sam dobra u kuhanju pa bih za taj dio zadužila samu sebe. Vjerojatno bih napravila nekoliko paella jer su jednostavne i mogu nahraniti hrpu ljudi.

Pokrenula bih tečajeve za donošenje odluka. Mrzim 'sjediti na ogradi'. Živciraju me indiferentni ljudi koji kažu: 'Ja se ne želim uključiti', ili sliježu ramenima i kažu: 'Neka se drugi pobrinu za to.' Ništa ne dobivaš s takvim uzaludnim stavom. Kad upoznam takve ljude, odmah ih ignoriram.

Htjela bih biti glumica, u ulogama Christine Ricci. Da nisam glazbenica, voljela bih biti glumica. To bi bio moj plan B. Željela bih glumiti u vrsti uloga koje Christina Ricci dobiva - čudnjikave, avangardne i pomalo nepovezane. Uistinu volim njezine filmove 'Buffalo '66' i 'Monster'. Ipak, prvo bih morala u neku školu kazališne glume, mislim.

Nastavni plan i program bi se doveo up-to-date. Knjiga koju svatko mora pročitati je 'Besmrtnost' od Milana Kundere. To je vrsta egzistencijalne knjige o svemu i ničemu. Totalno mi se uvukla pod kožu. Cijeli moj pogled na život se promijenio kad sam ju pročitala - na neki me način navela na samoprihvaćanje. Uistinu mi je dala uvid u prihvaćanju nedostataka. Od filmova je tu pak 'Secret &Lies', Mikea Leigha. To je dobra i vrlo relevantna moralna pouka.

Slušala bih bez predrasuda. Ne bih zabranila ni jednu glazbu. Svatko ima pravo na vlastiti izbor. Ali bih ohrabrila ljude da slušaju Mariu Callas pjevajući arije, jer kada ju stvarno pojačate, nevjerojatna je. 'Non, je ne Regrette Rien' od Edith Piaf također je jedna od tih. Ni za čim ne žalim. Pokušavam živjeti svoj život. Jer sve ono što radiš završava govoreći o tebi kakav si čovjek.

Malo vjerovanja bilo bi poticajno. Kad sam bila dijete, znala sam jesti svoju večeru na pločniku ispred naše kuće u Hackneyju. Nismo imali vrt i nije bilo puno zelene površine, tako da je moja mama znala staviti stol i stolnjak na pločnik i pretvarala bi se da je restoran. Malo mašte ne škodi!

Da je Paloma obožavateljica svega što ima prednak retro više je nego očito. No, ne stoji pinup svima kao njoj. Možda zbog tih svega 160-ak centimetara koliko je visoka i zbog tog neodoljivog osmijeha kojim s ponosom pokazuje svoje vampiraste zube. Miješa sve stilove od 30-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća i svaki svoj outfit nosi s nevjerojatnom lakoćom.

Paloma Faith će svoj prvi koncert na ovim prostorima održati 14. srpnja u pulskoj Areni. Ukoliko ste propustili upoznati ovu predivnu britansku kantautoricu ili ste ju čuli samo perifernim sluhom na nekoj od radijskih postaja, slobodno ostavite jedno poslijepodne da malo istražite njezin dosadašnji rad. Posebno preporučam njezine live nastupe. Iskopala sam sjajan video klip na youtube-u, a riječ je Palominom gostovanju u Encore Session show-u. Nikako da se odlučim jel' mi ju draže slušati kako priča ili kako pjeva. Evo i zašto!