Od Rohanijevog izbora u kolovozu pitanje koje se postavljalo unutar i izvana Irana je bilo koliko bi umjereni šijitski klerik i režimski insajder mogao promijeniti tvrdolinijašku izolaciju i agendu svog prethodnika Mahmuda Ahmadinedžada, piše Worldcrunch.

Buntovni reformisti čija je agenda kasnih 1990-ih uglavnom bila demokratizacija su ili marginalizirani, ili progonjeni nakon izbora 2009. kada je Ahmadinedžad osvojio svoj drugi mandat. No otkako je Rohani pobijedio na izborima, iznenađenja ne prestaju: od ponovnih imenovanja reformističkih dužnosnika koji su služili pod predsjednikom Mohammadom Khatamijem 1990-ih pa do oslobođenja političkih zatvorenika i tišine konzervativnog tabora na sve te promjene.

No kako je ostvaren prvi izravni kontakt nakon 1979. između američkog i iranskog predsjednika, pitanje tko zaista ima moć u Iranu postaje sve važnije.

Kao što je nedavno i rekao konzervativni iranski parlament, novi predsjednik neće sudjelovati u razgovorima s SAD-om bez dopuštenja vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, podsjeća Worldcrunch.

Doista, ono što razlikuje Rohanija od Khatamija jest njegova blizina s Hamneijem. Ako je njegov izbor bio 'reformistički trijumf', bio je moguć samo uz odobrenje vrhovnog vođe i njegova kruga. Danas je to puno drugačija slika nego 2009. kada su na dvojicu reformističkih kandidata gledali kao na glasnike previranja, piše Worldcrunch.

Rohani je poznat po tome što ima samo nekoliko neprijatelja i 'tehnokratski' ugled, potencijalno može riješiti probleme države pogođene gospodarskom krizom, gdje se izolacionistički pristup svjetskim politikama smatrao djelomičnim krivcem za nevolje kod kuće.

Ono što je jasno nakon prošlog tjedna je da je zeleno svjetlo dobio potpuno novi set pravila. Iranski režim, podsjećamo, ne zazire posve od promjena, premda ostaje jasno neprijateljski raspoložen prema političkim pokretima koji odbijaju staviti klerikalno vodstvo iznad narodnog suvereniteta.

Ostaje neriješeno pitanje: treba li postrevolucionarni Iran imati klerikalnu ili oligarhijsku vlast, ili treba biti istinska islamska republika? Početna popuštanja političkog diskursa mogla bi ponovno otvoriti tu raspravu.

Tijekom svoje duge karijere među moćnom iranskom elitom, Rohani se općenito držao statusa quo, i premda je jasno identificiran kao reformist, on nikada nije bio povezan s radikalnim pokretima, podsjeća Worldcrunch.

Ajatolah Hamnei je i sam nekoliko puta mijenjao kurs u posljednjih nekoliko desetljeća, diskretno, kako njegov položaj to i zahtijeva, da ostane iznad političkih svađa.

Postavlja se pitanje: okreće li se vrhovni vođa sada prema političkom centru i hoće li ga većina konzervativaca pratiti? Ako će politička liberalizacija kod kuće slijediti vanjskopolitičke promjene, koliko daleko bi reformisti mogli ići? Je li nekoć veliki pragmatičar Rafsandžani doista na kraju svoje političke karijere? Ako su doista velike promjene na pomolu, netko će morati nastaviti pozorno pratiti sudbinu bezbrojnih iranskih političkih igrača. Prošli tjedan je Rohani sa svojim izrazito otvorenim pristupom međunarodnim odnosima zauzeo novu hrabru poziciju koja bi mogla odjeknuti diljem svijeta.