Ova prekrasna divlja mačka stručnog naziva Lynx lynx koja naraste do dužine oko 1,3 m i težine oko 25 kg, nestala je u većem dijelu Europe još u 19. stoljeću. Danas je još ima u Rusiji, Skandinaviji i u Karpatima. U Hrvatskoj je autohtoni ris posljednji put bio viđen 1903.

U Dinaride se vratio 1973., kada je šest životinja preseljeno iz Slovačke u Sloveniju. Dio te populacije potom se proširio u našoj zemlji po šumovitim brdsko planinskim područjima Gorskog kotara, Like, Korduna i sjevernog primorja sve do granice s BiH na jugoistoku. 1980-ih se činilo da se ovoj divnoj životinji smiješi nova svijetla budućnost. Hrvatski stručnjaci koji ih istražuju, u posljednjih su 20-ak godina nadjenuli osobna imena risovima koje su snimili ili uhvatili radi stavljanja ogrlica za praćenje pa je naša zemlja redom dobivala divlje ljubimce Belu, Tisu, Lunu, Kokoa, Iveka, Ivana, Tomu... No istovremeno su ekološka neosviještenost i primitivizam ponovno počeli uzimati krvavi danak. Najnoviji i najtužniji primjer ovog vandalizma je nedavno 'ubojstvo' mladoga risa Tome koji je od 2012. bio miljenik istraživača.

Zatucane predrasude

Dr. sc., dr. vet. med. Magda Sindičić koja se bavi populacijskom genetikom te zaštitom divljih životinja, kaže da u lovačkim krugovima risove od davnina neopravdano prati status opasne, krvoločne zvijeri.

'F. Ž. Kesterčanek u priručniku za lovce 'Lovstvo' iz 1896. za risa kaže „On je obće zloglava, zloćudna, ljuta i pakostna zvier“. Nažalost, takav stav zadržao se sve do danas pa je u Hrvatskoj krivolov jedan od najvažnijih uzroka izumiranja risa', objasnila je dr. Sindičić.

Iskrivljene percepcije risa, koje su eventualno razumljive za 19. stoljeće, danas još mogu biti samo loš izgovor za nemilosrdan pokolj nad ovim plemenitim mačkama u duhu one britanske uzrečice 'Give a dog a bad name and hang him'.

Povijest krivolova

Od ponovnog naseljavanja risova do danas stručnjaci su zabilježili smrt 234 jedinke. Uzrok smrtnosti uvijek je bio čovjek, osim u pet slučajeva. Godišnje odstrijelne kvote za risa propisivane su do 1998. godine, a do tada je udio krivolova u ukupnoj smrtnosti bio 5%. No nakon zabrane lova udio krivolova u smrtnosti penje se i preko 60%, s time da veliki dio krivolova vjerojatno ostaje nezabilježen.

'Primjerice, od 12 risova koji su identificirani u Gorskom kotaru na fotografijama dobivenim foto-zamkama koje su postavljene 2011. godine, posljednjih godinu dana bilježimo prisutnost samo četiri životinje. Dio njih je zasigurno ilegalno ubijen, kao i ris Tomo koji je bio obilježen radiotelemetrijskom ogrlicom pa smo tako saznali za njegovu smrt. U njegovom slučaju nemamo tijelo, no potvrda da se radi o krivolovu nam je smrskana ogrlica. Imali smo slučajeva krivolova u kojima smo našli sačmu. Ne možemo sumnjati ni na koga pojedinačno, no možemo pretpostaviti da se radi o lokalnim lovcima s područja na kojima je životinja ubijena', objasnila je naša sugovornica.

Značaj risova u ekosustavu

Risovi žive samo u prostranom, očuvanom prirodnom okolišu. Njihova najvažniji hrana su srne, zbog čega ih lovci doživljavaju kao konkurenciju.

'Prisutnost zdrave populacije risa pokazatelj je očuvanog staništa, koje je važno i za ljude – za lov, turizam, rekreaciju, kao izvor hrane te nemjerljivo prirodno bogatstvo. Činjenica da je ris prisutan u našim šumama posebna je vrijednost za hrvatski ekoturizam i naš je nacionalni ponos. Ris je sastavni dio ekosustava i neophodan je za njegovo funkcioniranje. Selektivni je predator koji napada slabije jedinke, čime regulira zdravstveno i brojčano stanje populacije plijena. Kada nema predatora, populacija biljojeda može prekomjerno narasti te nanositi velike štete biljnom pokrovu i šumama', kaže dr. Sindičić.

Prijetnja zbog malobrojnosti

Druga ključna prijetnja populaciji risova (također povezana s istrebljivanjem), jest njihova malobrojnost. Risovi su teritorijalne životinje i samotnjaci. Mužjak i ženka sreću se samo kratko radi parenja između siječnja i travnja. Nakon skotnosti od deset tjedana, ženka koti dvoje, rijetko troje mladunaca koji uz majku ostaju do sljedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je vrlo velika, samo 50-ak posto doživi ih godinu dana. Očekivani životni vijek im je 10-12 godina, no postoje izvješća o jedinkama koje su doživjele i dvadesetčetiri. Veličina njihova teritorija u Europi prosječno je 260 km2 za mužjake i 170 km2 za ženke. Stoga se procjenjuje da bi na našim područjima maksimalno moglo živjeti 100 do 150 risova, međutim, današnja je populacija svedena na jedva 40-ak. Istraživanja su pokazala da populacija risa u Hrvatskoj ima izuzetno nisku gensku raznolikost što joj otežava preživljavanje. Također je prisutno križanje među bliskim srodnicima što, kao i kod ljudi, nije dobro za njihovo zdravlje, a time i opstanak (pogledajte graf desno).

Zaštita risa i ubojstvo Tome

Praćenjem, istraživanjem i zaštitom risova u Hrvatskoj posebno se bavi skupina znanstvenika, zaljubljenika u prirodu okupljenih u udrugu građana „RIS“.

Jedan od njihovih mezimaca u posljednje je vrijeme bio Tomo koji je bio obilježen GPS GSM radio-telemetrijskom ogrlicom. U dobi od oko 3 godine, težine 21 kilograma, Tomo je 30. srpnja 2012. bio uhvaćen u kaveznu zamku na području Bjelolasice. Bio je jedini ris čije se kretanje posljednjih godinu dana pratilo pomoću ogrlice. Ovakva istraživanja su zahtjevna i skupa pa od 2008. do danas nije bio obilježen niti jedan drugi ris. Tomo je bio osmi ris u Hrvatskoj koji je dobio ogrlicu od 2001. kada je počelo telemetrijsko praćenje.

Prije pet dana, 3. prosinca 2013. prof. dr. sc. Đuro Huber iz Zavoda za biologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podnio je prijavu Inspekciji za zaštitu prirode da je na području Karlovačke županije u blizini mjesta Drežnica ubijen mužjak oznake L08 „Tomo“.

'Pronađena ogrlica ima prerezan remen i razbijeno kućište s elektroničkom opremom što nedvojbeno upućuje na smrt životinje i namjerno uništenje ogrlice... Postoji velika vjerojatnost da je počinitelj pronašao plijen risa (mladog mužjaka srne) i dočekao risa prilikom hranjenja', ističe se u prijavi.

Tomo je najvjerojatnije ubijen 24. svibnja 2013. kada je njegova ogrlica prestala slati signale. Vijest o njegovoj smrti duboko je potresla sve znanstvenike koji ga su istraživali, snimali i pratili. 'Jako sam tužan. To je strašna vijest', rekao nam je snimatelj Božidar Raos koji je bio prisutan tijekom obilježavanja i snimanja Tome. Za ubojstvo je saznao od nas, a svoje fotografije ustupio nam je za fotopriču (pogledajte u galeriji gore).

Risovi su u Hrvatskoj strogo zaštićeni, a njihovo uznemiravanje, ozljeđivanje i ubijanje kažnjava se novčanom kaznom od 35.000 kuna. No krivolovce nije lako otkriti pa je malo nade da će Tomo biti posljednja žrtva njihova primitivizma.