Veliki val koji je započeo 1993. pokrenuo je njemački Savezni ustavni sud. Dvije godine ranije suci u Karlsruheu naredili su da Njemačka prekine tolerirati investitore koji ne žele prijaviti dohodak od kapitala da bi izbjegli plaćanje poreza na njega. Zatim je koalicijska vlada uvela 30-35 posto poreza na kamate, čime je samo poslala njemački novac u smjeru Švicarske, Austrije, Lihtenštajna, Luksemburga i Monaka.

Sam po sebi, taj fenomen nije bio nov.

'Uvijek je bilo obitelji koje su držale svoj novac na računima u inozemstvu', kaže Peter Lüdemann, odvjetnik i porezni savjetnik.

Od ranih dana industrijalizacije bilo je uobičajeno pohraniti dijelove velikih bogatstava u inozemstvu. Lüdemann objašnjava da su razlozi za slanje novca u inozemstvo bili 'strah od reformi valute, političke promjene, nepredvidive promjene u zakonu ili jednostavno oprez'.

Švicarski federalni savjetnik Willy Ritschard, inače socijaldemokrat, jednom se našalio i izjavio da su bankarske tajne 'nedodirljive poput časnih sestara'. 1990-ih i same banke su počele otvoreno oglašavati tu praksu sloganima poput 'Luksemburg, drugi dom za vaš novac'. Prenesene količine novca bile su ogromne, piše Die Welt

Samo na švicarskim računima bilo je otprilike 131 milijardu eura neprijavljenog njemačkog novca. Marketing dr. Vossen und partner, tvrtka za konzalting, procjenjuje da je 2008. taj iznos bio bliže 175 milijardi dolara, plus 80 milijardi eura u Luksemburgu i 70 milijardi eura u Austriji.

Kada se počeo stezati financijski remen u zapadnim industrijaliziranim zemljama i kada su se pojavile sumnje u pojačano financiranje terorizma, porezna utočišta našla su se pod sve većim pritiskom nakon što su bankovne tajne ugrozili ministri financija koji su pokrenuli lov na utajivače poreza.

U svjetlu prijetnji Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) da treba napraviti crnu listu zemalja koje ne surađuju u borbi protiv utaje poreza, Lihtenštajn, Andora, Švicarska, Austrija, Luksemburg, Belgija i Monako su 2009. izjavili da su spremni popustiti pred svojim strogim zakonima o bankovnoj tajni.

No to je neminovno pokrenulo jedan novi val: novac se počeo uplaćivati na udaljenija i opskurnija mjesta – Kajmansko ili Cookovo otočje, Hong Kong i Singapur.

'Samo jedan klik - i novac iz Švicarske već je bio u Singapuru i Hong Kongu', kaže jedan službenik pri vrhu njemačke vlade.

Samo u prvih osam mjeseci 2010. 62 milijarde švicarskih franaka otpravljene su na put iz Švicarske u Aziju. U Singapuru postoje deseci poslovnih i investicijskih banaka koje se natječu da bi namamile investitore. Švicarske banke poput Credit Suisse i UBS imaju svoje ogranke, a tamo postoje i stotine manjih pružatelja financijskih usluga. Singapur je bez konkurencije po tom pitanju: 0 posto poreza na kapitalnu dobit.

Isplata dividendi tvrtkama iz Hong Konga, kao i kapitalna dobit, oslobođeni su od poreza. Kajmanski otoci su veliki favoriti: osnivanje tvrtke je relativno lako, a velik dio industrije hedge fondova nalazi se tamo. Zakoni o bankovnoj tajni su tako strogi da je za njihovo odavanje propisana kazna zatvora od 15 godina.

Dosad zapadne fiskalne vlasti nisu imale mnogo uspjeha u borbi protiv širenja poreznih oaza za utajivače poreza. Ne postoji sporazum, tako da banke ne moraju odavati nikakve informacije istražiteljima. Računi i depoziti ostaju tajni, a investitori anonimni.

Od svibnja 2011. njemački utajivači poreza moraju biti potpuno 'čisti' ako žele izbjeći kazneni progon na temelju zakona usmjerenih na borbu protiv pranja novca i utaje poreza. 'Ono što zakon potiče je iskrenost oko povrata poreza, a kazna za utaju poreza je oštrija', objašnjava Oliver Biernat, revizor i porezni savjetnik u Benefitaxu u Frankfurtu.

'Jedna velika prednost, ukoliko se utajivač sam preda, jest da za novac koji će tada biti legalan možete koristiti sve zakonske opcije porezne uštede', rekao je Anton Rudolf Götzenberger, porezni savjetnik u Halfingu u Bavariji, specijaliziran za legalizaciju neprijavljenog novca.

'Nedavno sam imao slučaj klijenta koji se predao i tada je dobio naknadu od fiskalnih vlasti. Prema Götzenbergerovim procjenama, utajivač poreza dobiva u prosjeku 70 do 80 posto svojih sredstava.

Prijava njemačkih utajivača poreza ima manje veze sa željom da se ponašaju ispravno, već je prisutan strah da će istražitelji iskopati njihove podatke i da će se suočiti s javnom sramotom, kao što se to dogodilo bivšem šefu Njemačke pošte, Klausu Zumwinkelu.

Godine 2010. 26.392 ljudi se predalo u cijeloj Njemačkoj, što znači da se oko 2 milijarde eura slilo u državnu blagajnu.

Iako novi porezni sporazum povećava pritisak na sve koji požele utajiti porez, porezne oaze sigurno neće presušiti. Naprotiv. Lüdemann očekuje da bi 'sporazum zapravo trebao pomoći Lihtenštajnovim fondovima'. Oni nude investitorima ne samo mogućnost skrivanja novca od poreznih vlasti, već i od vjerovnika, nasljednika i bivših supružnika. Te su institucije, kaže Lüdemann, otvorene 'zaista za bilo koga tko želi sakriti novac iz bilo kojeg razloga'.