Citirajući karizmatičnog, ali i kontroverznog prvog njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, ujedinitelja Njemačke koji je isticao primat nacije nad svim društvenim pitanjima, akademik Posavec istaknuo je da je svaka usporedba s Hrvatskom namjerna.

Pojasnio je, naime, kako nam je nacionalno samoodređenje poslužilo kao dobar građevni materijal za stvaranje neovisne države. No s obzirom na polariziranost hrvatskog društva, sazrelo je vrijeme za nadogradnju etničkog patriotizma. A logičan korak bi, ako bismo inspiraciju crpili iz njemačkog iskustva, bio ustavni patriotizam.

Do afirmacije ustavnog patriotizma u Njemačkoj došlo je, kazao je akademik Posavec, nakon 1945., kada je svaki spomen na nacionalizam, s obzirom na njegovu moguću vezu s nacionalsocijalizmom, bio sumnjiv, zbog čega su se mnogi Nijemci odbijali nacionalno izjašnjavati, a kao temelj ustavnog poretka proklamirane su univerzalne vrijednosti.

Njemački politički filozof Dolf Sternberger (1907. – 1989.) pojam i ideju ustavnog patriotizma promovirao je 23. svibnja 1979. godine u uvodniku u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

'Nacionalni osjećaj je povrijeđen, mi živimo u jednom cjelovitom ustavu, u jednoj cjelovitoj ustavnoj državi, i to je jedna vrsta domovine', napisao je. Ustavni patriotizam definirao je kao ljubav prema domovini koja se temelji na pravno uređenoj republici, a ne pripadnosti naciji. A domovina se ozbiljuje u njezinu slobodnom ustavu, koji osim pisanog dokumenta podrazumijeva i politički prostor kojeg čine svi građani države, 'aktivni sudionici društvenog života i rada'. Bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu i jezik koji ne smiju biti razlozima za podčinjeni položaj.

Zanimljivo je da je Dolf Sternberger, zgrožen i posramljen povijesnim naslijeđem nacionalsocijalizma, iz svog imena čak uklonio slovo A, kako se ne bi zvao kao Hitler

‘Njemačka nakon ponovnog ujedinjenja 1990. počinje funkcionirati kao normalna nacionalna država, a to znači da nastoji ustavnonormativna uređenja ljudskih prava povezati s ljubavlju prema domovini. Ta je povezanost odlučujuće važna za političku stabilnost zemlje’, kazao je akademik Posavec koji je upozorio da ustavni patriotizam često nema djelotvorne snage i zato ga uvijek treba razvijati na etničkom patriotizmu.

‘Građanin je previše hladno određenje, to je racionalna konstrukcija prava, a kad se prava primjenjuju na živu zajednicu, to je teško ostvariti ako od ranije ne postoji osjećaj zajedništva’, pojasnio je akademik Posavec.

Da etnička nemonolitnost ne mora biti prepreka u stvaranju homogene državne zajednice, Sternberger je isticao na primjeru Švicarske, koja sa svoje četiri jezične zajednice ne odražava zajedništvo kao nacija, već se okuplja oko ustava čija se integracijska moć simbolično očituje na proslavama obljetnice saveza.

Takav primjer su i Sjedinjene Američke Države, o čemu je govorio profesor Bačić. Podsjetio je kako stanovništvo SAD-a potječe iz svih krajeva svijeta, a ujedinjuje ga patriotski osjećaj prema ustavu i simbolizira 4. srpnja – Dan neovisnosti.

Govoreći o procesu konstitucionalizacije patriotizma od 18. stoljeća do danas, Bačić je naglasio da patriotizam nije istoznačan s ljubavlju prema domovini. 'Radi se o racionalnom pojmu koji se ponekad identificira s nacionalizmom, a ponekad diferencira od njega. Okupljanje građana oko ustavnih vrijednosti nikoga ne diskriminira te ustavni dokumenti trebaju definirati i aspiracije i ciljeve jedne nacije', pojasnio je.

Prema ustavnoj definiciji Hrvatska je, podsjetio je, u izvorišnim osnovama Ustava definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, a u normativnom dijelu Ustava kao građanska država.

‘Ustav može biti snažan simbol nacionalnog identiteta i postati izvor ustavnog patriotizma’, kazao je Bačić, dodavši da hrvatska politička i ustavna povijest u zadnjih 25 godina pokazuje da je hrvatsko društvo i dalje podijeljeno i polarizirano na temama iz prošlosti.

A za suočavanje s demonima prošlosti rješenje nudi drugi njemački velikan političke misli Juergen Habermas, koji je prigrlio i razradio ideju ustavnog patriotizma. No njegove kozmopolitske vizije još uvijek su napredne i za razvijenu njemačku demokraciju. Habermas je svoje shvaćanje ustavnog patriotizma javno iznio 1986. ponukan raspravom u njemačkom društvu u povodu 40. obljetnice Drugog svjetskog rata. Raspravljalo se kako definirati moderni njemački politički i kulturni identitet s obzirom na mračnu ratnu povijest. Habermas je tvrdio da skupina konzervativnih povjesničara pokušava normalizirati njemački identitet i tako omogućiti vraćanje konvencionalnom nacionalnom ponosu.

Je li Auschwitz jedinstven zločin ili mu je kao uzor služio Gulag? Je li njemački napad na SSSR bio preventivni rat ili neizazvana rasistička agresija? Je li Wehrmacht 1945. branio svoju zemlju ili štitio masovne zločine u koncentracijskim logorima?' bila su neka od gorućih pitanja tog vremena.

Habermas je, međutim, bio kategoričan. Po njegovu mišljenju samo istinsko odricanje od nacističke njemačke doktrine o nacionalnoj i rasnoj superiornosti može tadašnju SR Njemačku u potpunosti usidriti u liberalne demokratske političke kulture Zapada. Stoga je zagovarao ustavni patriotizam kao oblik postnacionalnog identiteta koji je, govorio je, jedini patriotizam koji Njemačku ne udaljuje od Zapada. Za razliku od nacionalizma, koncept ustavnog patriotizma je univerzalistički projekt, koji priznaje punu legitimnost i moralno dostojanstvo različitih stilova života i prihvaća postojanje različitih kultura. Prema okolnostima i potrebama može se unaprijeđivati u cilju dobrobiti pojedinaca i političke zajednice. Valja naglasiti da se politička zajednica shvaća kao zajednica na koju ni jedna grupa ne može polagati posebno pravo, budući da su se opredijelili za univerzalne vrijednosti poput, slobode, jednakosti, pravde, solidarnosti...

Habermas nije smatrao da je ustavni patriotizam primjenjiv samo u Njemačkoj, već ga je predložio i ostalim europskim nacijama kao zajednički model izgradnje ili obnove kolektivnog identiteta.

Nijemci su, kao i Hrvati, iskusili i desni i lijevi totalitarizam, no oni su u strahu od države i njezina terora iz vremena nacionalsocijalizma umjesto identifikacije s nacionalnom državom razvili stanovitu identifikaciju s ustavom.

Samo slobodno, dragovoljno pripadanje može biti pravi osjećajni odnos pojedinca prema domovini, samo građanski ustav može biti domovinski ustav, tumačili su javnosti velikani intelektualne scene poslijeratne Njemačke, ističući kako bez slobode i jednakosti građana nema ni pravog domoljublja.

U Hrvatskoj, nažalost, i 25 godina nakon osamostaljenja i 20 godina nakon Domovinskog rata još uvijek se vode jalove rasprave o ustašama i partizanima, relativizira se totalitarna prošlost, događaju se nacionalistički ispadi... Što je najgore, ugrožavaju se demokratske vrijednosti (manjinska prava, sloboda izražavanja i medija), a građani ne vjeruju institucijama pravne države. Podnoseći 2015. godine u Saboru izvješće o svom radu, pučka pravobraniteljica Lora Vidović naglasila je kako su se građani najviše žalili na kršenje prava u području pravosuđa, što pokazuje nepovjerenje u sustav i vladavinu prava.

Slušajući izlaganja cijenjenih članova HAZU-a moglo se zaključiti kako je od životne važnosti za izvlačenje Hrvatske iz gliba besprijekorno funkcioniranje pravne države u kojoj će se poštovani ljudska prava i slobode svih građana te osigurati jednak tretman pred sudovima.