Korporativni SAD, osobito njegov medijski dio, sve je zabrinutiji neočekivanim razvojem događaja. Na ulice izlazi sve veći broj građana SAD-a: prvi prosvjednici uskoro će obilježiti mjesec dana kampiranja pod otvorenim nebom, a novopečene aktiviste od pobune ne može odvratiti ni policijska represija. Samo u Bostonu sinoć je, primjerice, uhićeno više od stotinu prosvjednika.

Unatoč izostanku jedinstvene liste ciljeva, prosvjednici jasno upiru prstom na jedan posto najbogatijih Amerikanaca, koji po prihodima vrtoglavu odskaču od ostalih 99 posto stanovništva. Od njih očekuju da se ugledaju na trećeg najbogatijeg čovjeka svijeta, Warrena Buffeta, koji se zalaže za veće oporezivanje svojih kolega po prihodima.

Washington Post: Tko su 'bogati'?

Washington Post, međutim, ističe da prosvjednici imaju problem s definiranjem kategorije bogatih, od kojih zahtijevaju da konačno posegnu u vlastite džepove i daju osobni doprinos u spašavanju desetaka milijuna sugrađana od posljedica gospodarske krize. Navodno, prosvjednici često redefiniraju što podrazumijevaju pod pojmom 'bogati', a zahtjevi za većim oporezivanjem bogatih, piše Post, dio su šireg konteksta nego što je to ekonomska nejednakost.

'Godinama su se liberalni političari i akademici žalili zbog rastuće nejednakosti, no njihove riječi javnost je slabo razaznavala. Kada je većini ljudi dobro, činjenica da je nekima bolje nego ostalima ne izaziva veliku ogorčenost. No to više nije slučaj. Kada je mnogima lošije nego ranije ili kada se boje da će im postati gore, javlja se srdžba i zavist prema bogatima. Napadne razlike, koje su se nekoć činile podnošljivima, postaju predmet napada', piše Robert J. Samuelson, komentator Washington Posta.

Samuelson donosi i nekoliko 'generalizacije' o nejednakosti u primanjima, navodeći da je riječ o globalnom fenomenu. U studiji iz 2008, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) zaključila je da se nejednakost u dva desetljeća povećala u 17 od 22 države, doduše s velikim razlikama među zemljama. U Švedskoj i Danskoj, najbogatijih 10 posto ima primanja koja su oko pet puta veća od najsiromašnijih 10 posto. U SAD-u, omjer iznosi 14:1; prosjek OECD-a je 9:1, prednjači Meksiko sa 27:1.

'Bogati plaćaju poreze i daju dobrotvorne priloge'

Konačno, većina američkih bogataša, kako god ih definirali, plaća porez, napominje Samuelson: primjerice, najbogatijih 10 posto platili su 2007. 55 posto svih federalnih poreza; najbogatijih jedan posto ponijeli su lavovski teret, s 28,1 posto federalnih poreza. Prosječna porezna stopa za najbogatije iznosila je 29,5 posto, a oni su zaslužni i za 36 posto dobrotvornih priloga.

Mnogo je teorija o tome zašto se nejednakost povećala: nove tehnologije nagrađuju najstručnije, globalizacija utječe na smanjenje tvorničkih nadnica, isti učinak ima i smanjena moć sindikata, doprinos za zdravstveno osiguranje jede veliki dio plaća, suvremeno društvo nagrađuje elite i slavne osobe, sportske zvijezde i biznismene.

'Kakav god bio uzrok, nejednakost je novi politički trend, piše Samuelson: čelnik demokrata u Senatu Harry Reid predložio je prirez od 5,6 posto za one koji zarađuju više od milijun dolara godišnje, za financiranje Obaminog plana zapošljavanja, teškog 447 milijardi dolara. Što bi moglo biti lakše od toga? Milijunaša nema mnogo (oko 534 tisuće, prema Poreznoj upravi), sve su nepopularniji i mogu to priuštiti', navodi Samuelson.

Problem je u tome, zaključuje Post, što bogataši ne odgovaraju stereotipovima: nisu svi među njima maženi izvršni direktori, investicijski bankari, pop zvijezde i vrhunski atletičari. Mnogi posjeduju poduzeća srednje veličine. Polovica bogatstva najbogatijih jedan posto sastoji se od dionica u tim tvrtkama. Reid bi, dakle, financirao Obamin plan oporezivanjem ljudi koji bi trebali otvarati nova radna mjesta. Hoće li bogati biti kažnjeni zbog uspjeha ili će se od njih samo tražiti da plate svoj dio? Tko je bogat, a tko dobrostojeći? U svakom slučaju, bogataši su na udaru, a napadi će se gotovo sigurno intenzivirati, zaključuje komentator Posta.

New York Times: Ekstremizam američke plutokracije

Nobelovac Paul Krugman, ugledni ekonomist i kolumnist New York Timesa, piše da prosvjedi izazivaju 'neobično histeričnu reakciju Wall Streeta, bogataša i političara koji vjerno služe interesima jednog postotka najbogatijih'. Krugman smatra da još uvijek brojčano skromni prosvjedi, koji su izazvali pretjerane reakcije policije, ne predstavljaju nasilni ustanak, a ne mogu se ni usporediti s pobunama u organizaciji Tea Party pokreta u ljeto 2009. godine.

Svejedno, republikanci su optužili prosvjednike za 'klasno ratovanje' (predsjednički kandidat Mitt Romney) i antiamerikanizam (Herman Cain). Gradonačelnik NYC-a, tajkun Michael Bloomberg optužio je prosvjednike da radnim ljudima pokušavaju 'oduzeti radna mjesta' u gradu. Mediji su se također uglavnom svrstali protiv prosvjednika – CNBC izvještava da su se 'svrstali uz Lenjina'.

Treba shvatiti da je riječ o dijelu šireg sindroma, onoga u kojemu bogati Amerikanci, koji imaju velike koristi od njima prilagođenog sustava, reagiraju s histerijom na svakoga tko ukaže na to koliko je sustav iskvaren, piše Krugman, navodeći dva primjera. Nekolicina financijskih moćnika proglasili su Obamu socijalistom, nakon što je podržao zabranu rizičnih špekulacija bankama s vladinom financijskim zaleđem. Stephen Schwarzman, predsjednik grupe Blackstone, usporedio je prijedlog onemogućavanja financijaša da se provlače s najnižim porezima s 'Hitlerovom invazijom Poljske'. U drugom slučaju, Elizabeth Warren, koja se u Massachusettsu natječe za Kongres i zalaže se za poreznu reformu, proglašena je 'parazitom koji mrzi svog domaćina i želi ga uništiti isisavajući iz njega život'.

Moralno neobranjiva pozicija

Kruger piše da 'gospodari svemira' s Wall Streeta shvaćaju, negdje duboko, da je njihova pozicija moralno neobranjiva. 'To su ljudi koji su se obogatili kroz kompleksne financijske sheme koje su, daleko od toga da koriste Amerikancima, doprinijele krizi čije posljedice i dalje truju živote desetaka milijuna njihovih sugrađana', piše Krugman.

Unatoč tome, oni ništa ne plaćaju. Njihove institucije spasili su porezni obveznici, a oni i dalje koriste rupe u poreznim zakonima, zahvaljujući kojima multimilijunaši plaćanju manje poreza od obitelji s prosječnim primanjima.

Takav specijalan tretman ne podnosi preispitivanje – stoga, kako to oni vide, preispitivanja ne smije ni biti. Svatko tko ukaže na ono očito, bez obzira kako mirno i umjereno, mora biti demoniziran i otjeran s pozornice. U stvari, kritičar koji zvuči razumno i umjereno mora se demonizirati po hitnom postupku, navodi Krugman.

Dakle, tko je zapravo protiv američkog sustava vrijednosti? Ne prosvjednici, koji samo nastoje da se i njihov glas čuje. Stvarni ekstremisti su američki oligarsi, koji žele suzbiti bilo kakvu kritiku izvora njihova bogatstva, zaključuje New York Times.