Ukrajina je u utorak rano ujutro komemoracijama obilježila 30. godišnjicu nesreće u Černobilu, najveće nuklearne katastrofe u povijesti koje je broj žrtava i dalje nepoznat, a posljedice još prijete zdravlju okolnog stanovništva.
Reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil na sjeveru Ukrajine eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere nešto prije pola dva ujutro 26. travnja 1986. godine. Idućih deset zastrašujućih dana gorjelo je nuklearno gorivo, raspršujući oblake otrovne radijacije diljem kontinenta. Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija.
Članovi obitelji žrtava okupili su se na bdijenju u crkvi u Kijevu izgrađenoj posebno njima u spomen. 'Nismo slutili da će ta nesreća podijeliti naše živote na razdoblje 'prije rata' i 'poslije rata', kako mi to zovemo. To je za nas tihi nuklearni rat', rekla je bivša radnica u nuklearki Ljudimla Kamkina.
Drugi su se okupili u crkvi u Slavutiču, 50 kilometara od Černobila, gradu namjenski izgrađenom za one raseljene iz blizine nuklearke.
Sirene su se oglasile u pola dva ujutro a ukrajinski predsjednik Petro Porošenko položio je vijenac na spomenik žrtavama nesreće u Kijevu.
Oko 600.000 ljudi, koje će poslije nazvati 'likvidatorima', a uglavnom su to bili vojnici, policajci, vatrogasci i državni zaposlenici, poslani su po naredbi Moskve da pomognu u gašenju požara, postavljanju prvog betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora te u sanaciji terena.
Više od 30 radnika i vatrogasaca podleglo je akutnoj bolesti radijacije neposredno nakon nesreće. Desetljećima poslije, još su tisuće umrle od bolesti povezanih s radijacijom. Točan broj mrtvih od dugoročnih posljedica izloženosti radijaciji nije poznat i do danas je predmet intenzivne rasprave.
Nikolaj Černajavski (67) koji je radio u nuklearki i dobrovoljno se prijavio za likvidatora sjeća se kako se popeo na krov svoje zgrade u obližnjem Pripjatu, danas gradu duhova, kako bi pogledao što se dogodilo s nuklearkom nakon eksplozije reaktora.
'Moj sin mi je rekao: Tata, tata, želim i ja pogledati. Danas ima problema s vidom i osjećam se krivim što sam mu to dopustio', kaže Černajavski.
I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata. Posljednji predsjednik SSSR-a Mihalil Gorbačov rekao je godinama poslije da je Černobil bio jedan od većih čavala u lijesu Sovjetskog Saveza.
Tek su popodne nakon nesreće sovjetske vlasti evakuirale 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane.
Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje.
Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
'Još se sjećam metalnog okusa u ustima dok sam prilazio Černobilu', kaže jedan od 'likvidatora' Igor Magala. 'Na početku nismo imali nikakvih informacija, sve je bilo strogo povjerljivo. Mislio sam da dolazim na tjedan, a ostao sam godinu'.
On je bio zaposlenik elektrane i jedan od prvih koje su poslali u čišćenje. 'Nije bilo zaštitne opreme, to smo dobili poslije'. Magala (78) trideset godina poslije nešto teže hoda, ali se smatra srećkovićem zato što nije imao zdravstvenih posljedica. Najteže su stradali oni, a Magala nije bio među njima, koji su radili na krovu uništenog reaktora. 'Njima su se elektronički uređaji raspadali od radijacije', rekao je.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je ugašen 2000. godine pod pritiskom Zapada.
Trideseta godišnjica nesreće dobila je posebnu pozornost i zbog skorog postavljanja novog betonskog sarkofaga iznad reaktora broj četiri, modernijeg i sigurnijeg od postojećeg, koji bi trebao imati stogodišnji rok trajanja i tako nove naraštaje poštedjeti života u strahu.
'Novi zaštitni omotač', kako ga službeno zovu, gradi se od 2010. i sa svojih 30 tisuća tona trostruko je teži od Eiffelova tornja, a sa 110 metara nešto viši od Big Bena. Površina mu je kao u dva nogometna igrališta. Ove će godine biti polagano postavljen iznad mjesta katastrofe kako bi svojom čeličnom konstrukcijom zaustavio radijaciju i osigurao da se ostatak reaktora rastavi na siguran način.
Financijska konstrukcija za gradnju i postavljanje omotača zatvorena je, ali nije poznato tko će financirati njegovo održavanje nakon 2017. godine. Golemi kavez stoji 2,1 milijardu eura, a novac su osigurale Europska banka za obnovu i razvoj i 40 svjetskih vlada. Očekuje se dodatna donacija od 165 milijuna eura skupine G7 i Europske komisije, ali još 100 milijuna eura nedostaje.
Na donatorskoj konferenciji u ponedjeljak u Kijevu obećano je još 87,5 milijuna eura. U sklopu toga, Europska komisija je najavila novih 20 milijuna eura pomoći za saniranje posljedica katastrofe.
'Europska unija je predvodnik u međunarodnim naporima za uklanjanje posljedica černobilske nuklearne katastrofe, dekomisiju nuklearne elektrane kako bi to mjesto ekološki bilo sigurno. Danas najavljena sredstva pomoći će da se ti projekti uspješno završe', izjavio je povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj Neven Mimica.
