Nigel Farage 17 je godina zastupnik Europskog parlamenta. Poznaje Bruxelles, govori francuski, a kao i mnogi ovdje, oženio se izvan svoje nacije. Druga mu je supruga Njemica, i godinama mu radi kao asistentica, navodno, besprijekorno.

No i prva mu je žena pomagala te iako je napravio karijeru na engleskom nacionalizmu, ni ona nije bila Engleskinja nego Irkinja. Kao i ova efikasna Njemica, i ta prva isto mu je bila jako korisna. Bila je medicinska sestra koja ga je punu godinu dana njegovala dok je bio nepokretan nakon teške automobilske nesreće. Onda je s njom imao dvoje djece i zatim još i vrlo tešku bolest, a kad je to sve prevladao, braku je bio kraj.

Ne živi loše.

Dosad je u zastupničkoj briselskoj karijeri, imao otprilike tri, četiri milijuna eura na raspolaganju iz europskog proračuna. U tom bruto iznosu su i njegova primanja i dnevnice, a iz toga je plaćao i troškove svog ureda i političku prezentaciju.

Nekidan, kad su objavljeni rezultati britanskog referenduma, dobio je riječ u Europskom parlamentu i obratio se kolegama s kojima će raditi još dvije godine: 'Što je, više mi se ne smijete? Više vam nije smiješno?' poručio im je.

Nije mu bilo lako, ali nije ni drugima bilo lako s njim

Nastavio je s fantazijom kako će jednoga dana oslabljena i nikakva Europska unija na koljenima moliti Britaniju da s njome napravi trgovinske ugovore.

Dakle, ovih 17 godina ipak mu nije bilo lagano kad su ga ismijavali ili ušutkavali.

Kako i ne bi. Prema kolegama zastupnicima i prema europskim dužnosnicima bio je često nepristojan, zapravo prost. Ali kako je nasmijavao ljude, pa je to novinar, kao, zabavljalo, bio je prilično citiran u medijima.

Najpoznatiji bezobrazluk ipak je njegovo vrijeđanje bivšeg belgijskog premijera i predsjednika Europskog vijeća Hermana Van Rompuya, kao anonimusa bez karizme – samo je to rekao mnogo ružnije.

A da, vrijeđao je i Belgiju, kao smiješnu, nepostojeću zemlju. Da je to napravio nekom drugom, nekom Poljaku, Ircu, Španjolcu, ne znamo kako bi prošao, ali ovi ovdje su samo napisali nekoliko samoironičnih tekstova u dnevnim novinama, kao - evo, čak nas i Nigel Farage, taj klaun, uzima na zub.

Farageova je obitelj porijeklom s francusko-belgijske granice, ali on inzistira da baš nije iz Belgije. Valjda mu nije dovoljno otmjeno.

Klaun sa zastrašujućom stranom, ali pošteniji od Borisa Johnsona

Među finijim ljudima, boljim svijetom, lice Brexita bio je Boris Johnson, ali za većinu običnog naroda to je bio Nigel Farage. Oboje imaju sličnu karakteristiku, oboje su 'klaunovi', i kao u horor filmovima, uz nasmijano lice imaju i zastrašujuću stranu.

Borisa Johnsona opisuju kao vrlo lukavu lisicu u obličju dobroćudnog mede. Nigel Farage također je sav buffo, luda, bena, sav se uvijek ceri, ali - vele engleski novinari, briselski dopisnici koji ih obojicu poznaju vrlo dobro - Farage je ipak pošteniji od Borisa Johnsona.

Boris je uistinu privilegirano, od svih obožavano, razmaženo pedesetogodišnje derište koje se zaigralo i preračunalo i sad kad je vidio što je napravio, rekao je, oh, sorry, nije to za mene, nisam znao, nisam mislio, idem ja.

Nigel Farage se pak uspio popeti iz relativno skromnih prilika i imao je loših epizoda u životu. Preživio je karcinom, preživio je pad malog aviona kojim je duševno bolesni pilot nastojao ubiti i njega i sebe.

Isti taj pilot ga je još jednom pokušao ubiti, a ništa to nije imalo veze s politikom. U drugoj prilici otkazale su kočnice auta koji je vozio, tko zna što je još sve bilo, ali svaki put se izvukao.

Sve se to vrti njemu u korist, jer izgleda kao čovjek iz naroda koji svima skreše sve u lice. Uspio je u tome da kao imućan čovjek, i kao briselski insajder koji poznaje labirinte Europskog parlamenta bolje nego takozvani svoj džep, i koji je bivši burzovni mešetar, uvjeri obične ljude da je njihov glas.

Laž za trijumf bizarne stranke koju je stvorio

Ustanovilo se nedavno da je krivo prezentirao jednu od ključnih navoda kampanje za razlaz s EU-om. Rekao je da će britansko opće zdravstveno osiguranje NHS dobiti 350 milijuna funti tjedno kad se Britanija izvuče iz EU-a. Onda je rekao da to nije rekao, ali postoji video snimka koja to potvrđuje.

Stranka UKIP uglavnom je njegovo djelo. Prvo je bila potpuno marginalna, bizarna, a onda je, kako je Europa zapadala u krizu i izvlačila se iz nje, bujala i rasla. Nigel Farage bio je ključan u tom okupljanju i također za ono što je UKIP sada.

Pustio je u stranku svakakve ljude dvojbena karaktera. Stranka mu ima lošu organizaciju, govore insajderi, a uz to i nikakav program. Poznat mi je program Nacionalne fronte Marine Le Pen. Taj je sav napisan zbrda-zdola, nerealan, bezvezan, tako da su Frontaši koji su nakon lokalnih izbora došli na vlast u Francuskoj, loši u upravi. No jedan briselski kolega novinar upućen u detalje kaže da je program UKIP-a još mnogo gori i još više diletantski.

U tom smislu, njegovo odstupanje s mjesta lidera stranke je relativno pošteno: on je znao samo udarati i razbijati i time je njegov cilj ispunjen. Iskren je kad sugerira da nema pojma što bi trebao dalje.

U svakom slučaju, još je dvije godine eurozastupnik, pa će iz Europskog parlamenta podržavati UKIP i Brexit, ali baš kao i svi drugi lideri kampanje Leave, neće preuzeti nikakav posao oko toga.

Utjerivao strah u kosti zastupnicima koji su se družili sa sumnjivcima

Inače, nije uvijek bio loš zastupnik, to mu se mora priznati.

To što je govorio dobro, i jednostavno, ali ne blesavo, i što je, pokazujući na propuste i greške, vikao 'car je gol, car je gol', donijelo mu je simpatije i onih koji se nikad ne bi složili s njegovim političkim ciljevima.

Razotkrio je nekoliko afera koje su vezane za iskorištavanje privilegija koje imaju europski dužnosnici i čak je za njih uspio dobiti i podršku velikih stranaka. Nakon što je otkrio da je tada tek imenovani šef Europske komisije Jose Manuel Barroso krstario na jahti grčkog brodovlasnika kojemu je Europska komisija odobrila da dobije poticaje od države, više nijedan dužnosnik nije prihvaćao slične pozive.

Ali u Bruxellesu je imao drugačije lice nego u Britaniji. Kod kuće je bio mnogo slobodniji u napadima na imigraciju, ponekad baš rasističkim, šovinističkim rječnikom. Na kombinaciji tog zapaljiva nastupa kod kuće i toga da on njima u Bruxellesu pokazuje tko su i što su, dobivao je glasove i sedam je puta biran u Europski parlament.

Ovdje se čuvao od kontroverzi. Razne filofašističke i rasističke stranke, a među njima i Nacionalna fronta Marine Le Pen željele s njim osnovati klub, ali on ih nije želio pripustiti previše blizu.

Ostaje za vidjeti kako će izgledati njegove izlazne dvije, odnosno dvije i pol godine u Europskom parlamentu, dok Britanija konačno ne finalizira svoj novi status.