Tportal je razgovarao s predsjednikom društva, Nigerijcem Princeom Waleom Soniyikijem, te članovima udruge, Kenijkom Lynder Musimbi Libese te Yassinom Mprirweom koji je rodnu Ugandu zamijenio Hrvatskom. Iako su njihove životne priče specifične, zajednički su im uspješna integracija u naše društvo i želja da i drugima pomognu u tome, ali i da kroz suradnju Hrvatima približe Crni kontinent.

Prince, Lynder i Yassin troje su od nekoliko stotina Afrikanaca koji žive i rade u Hrvatskoj i koji predano i posvećeno unose dašak Crnog kontinenta u hrvatsku svakodnevicu. Stoga i ne čudi Princeova inicijativa kojom je bio vođen kada je potkraj 2013. godine osnovao Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj, kojem je cilj učiniti što više iskoraka na putu integracije izbjeglica i migranata u hrvatsko društvo, a istovremeno predstaviti Hrvatima svoje domovine, običaje, načine života i svakodnevne probleme.

Iz ratom poharane Nigerije do tunolovca Ante Gotovine

Osnivanje takve udruge bio je Princeov san još otkad se otisnuo iz rodne Nigerije na put prepun problema i zamki. Prince je, naime, pobjegao iz Nigerije u prosincu 2011. godine nakon krvavog terorističkog napada u kojem su ubijena njegova braća. Mučno putovanje preko Libije i Italije na kraju ga je dovelo u Hrvatsku, gdje je neko vrijeme proveo u kutinskom centru za azilante. Čitavo vrijeme cilj mu je bio osnovati udrugu kojom bi pomogao drugima poput njega da se integriraju, ali i pomoći Hrvatima kako bi što bolje razumjeli migrante. Njegova predanost i posvećenost tom cilju privukla je pozornost generala Ante Gotovine koji ga je zaposlio na svojem uzgajalištu tuna, a danas ovaj tridesetogodišnji Nigerijac sa završenim poslovnim menadžmentom radi u jednoj hrvatskoj IT tvrtki koja posluje na afričkom tržištu.

Princeova azilantska priča u samim počecima bila nalik na tisuće drugih, no ipak, priča tog svestranog mladića razlikuje se od priča drugih koji su u potrazi za boljim životom stigli u Hrvatsku.

'Šest mjeseci sam proveo u azilu, a nakon što sam dobio potrebne papire, preselio sam se u Zagreb, gdje ubrzo počinjem raditi u Centru za mirovne studije. Pritom sam pomagao azilantima u centru u Dugavama kako bi se što bolje upoznali sa zakonima i pravima, prevodeći im sve što je potrebno, a to radim i danas', ispričao nam je ovaj nesebični i entuzijastični Nigerijac.

Nedostaje tek toplo afričko sunce

Priča Kenijke Lynder Musimbi Libese sasvim je suprotna od Princeove. Ona je, naime, stigla u Hrvatsku zbog ljubavi. U braku je s Hrvatom i ima kćer, a u Društvu Afrikanaca sudjeluje u svim aktivnostima.

'U Hrvatskoj mi je lijepo, jedino mi, osim obitelji, nedostaje afričkog sunca', kaže simpatična Lynder pokazujući nam šarene afričke narukvice koje su izradili hrvatski osnovnoškolci kojima se udruga redovito predstavlja kroz čitav niz edukativnih predavanja, tečajeva i radionica.

U udruzi je i Yassin Mpirirwe iz Ugande koji je nakon završenog studija u Kampali dobio posao u organizaciji ‘Child Africa’. Želio je nastaviti svoje obrazovanje pa je upisao i diplomaciju na dubrovačkom Međunarodnom sveučilištu Libertas, koja mu je pomogla u karijeri diplomata, a kaže kako želi zastupati interese svoje zemlje te kroz Društva Afrikanaca pomoći i drugima kako bi se što lakše integrirali u društvo.

A takvo što nije lako, ponajviše zbog ogromnih i naoko nepremostivih razlika između Afrike i Europe, svijesti ljudi, neznanja i predrasuda koje su, kazuje nam trojac čiji zvonki smijeh odzvanja prostorijama udruge smještene u sklopu Centra za mirovne studije u zagrebačkoj Selskoj cesti, glavni problem koji ih je u nekoliko navrata doveo u krajnje neugodnu poziciju. Bilo je tu i krajnje komičnih situacija, poput pokušaja jednog dječaka da prstom pokuša isprati Princeovu boju kože ili pak radoznalih upita upućenih Lynder živi li ona s lavovima.

'To su, ipak, očekivane dječje reakcije i pitanja. Hrvati su pristojni, pošteni i dobri ljudi spremni na pomoć', mišljenje je troje Afrikanaca koji o doživljenim neugodnostima pričaju sa simpatijama, a one krajnje zaboravljaju jer, kako kažu, nisu preslika mišljenja većine.

Dječja opčinjenost Crnim kontinentom   

Upravo kako bi se premostile razlike i pomoglo i Afrikancima i Hrvatima, osnovano je društvo koje se usredotočuje na pomaganje i informiranje svih zainteresiranih, od hrvatskih građana, migranata pa sve do Afrikanaca koji dolaze u Hrvatsku kao turisti i studenti, a pružena ruka pomoći iz društva dolazi i onima koji ulaze u brak s Afrikancima.

Glavni cilj Društva Afrikanaca u Hrvatskoj je razviti međuljudsku komunikaciju Afrikanaca u Hrvatskoj kako bi se proširilo međusobno prijateljstvo i postigli zajednički ciljevi i interesi, ističe Prince, dodajući kako se taj uzvišeni cilj postiže organiziranjem prigodnih manifestacija i kulturnih događanja, predavanjima, tečajevima i okruglim stolovima koji su itekako posjećeni, a oni najdraži susreti rezervirani su za hrvatske školarce koji, gladni znanja o Crnom kontinentu, redovito 'hoće još'.

Prince, također, ističe kako je jedan od glavnih ciljeva udruge informirati javnost o radu organizacije i događajima koji su izravno vezani za rad društva, kao i izrada programa međunarodne suradnje te uključivanje u rad srodnih udruga i mreža kako bi se postigla što bolja suradnja između nevladinih organizacija, javnosti i državnih tijela. U planu su i izdavanje knjiga i časopisa, kao i jačanje suradnje sa srodnim organizacijama u Hrvatskoj i izvan nje. No ono najvažnije je pomoć migrantima, izbjeglicama i volonterima na terenu te prikupljanje sredstava i samofinanciranje kroz aktivnosti udruge.

'Cilj nam je okupiti sve ljude koji dolaze iz Afrike i ljude koji vole Afriku, jer zajedno kroz promociju i međusobno pruženu ruku prijateljstva i poštovanja možemo učiniti mnogo', kaže Prince koji naglašava kako im je trenutno potreban nešto veći prostor od sadašnjeg, kako bi dodatno pojačali svoje aktivnosti, među kojima su i otvaranje knjižnice te afričke trgovine.

418142,433034,430314,409306
Uskoro i prvi migrantski hostel u svijetu

'Ipak, radimo najbolje što možemo i ponosimo se svojim humanitarnim radom, kao i organizacijom prezentacija i radionica o afričkoj kulturi na svim obrazovnim razinama, počevši od vrtića pa sve do sveučilišta. Potrebni su nam pomoć i sredstva da bismo mogli napraviti još više, ali vjerujemo da će i to doći s vremenom kako ljudi budu više svjesni naše djelatnosti. Stoga smo pokrenuli i skupno solidarizirano financiranja projekata otvaranja prvog migrantskog hostela koji bi bio prvi takve vrste u Europi', uvjeren je svestrani Nigerijac koji nesebično hvali rad hrvatskih nevladinih organizacija koje su Afrikancima u Hrvatskoj prve pružile ruku prijateljstva.

Upitan, pak, za porast mržnje uzrokovan izbjegličkim valom, trojac iz Afrike kaže kako se Hrvatska po svojoj otvorenosti i prihvaćanju stranaca izdvaja od ostatka Europe, ali kako je nužna brža reakcija i humanost.'Europske, ali i ostale države moraju surađivati u pomaganju izbjeglicama. Brojevi nisu toliko veliki koliko je grozna njihova situacija. Ti ljudi nisu izabrali da hodaju tisućama kilometara, oni su primorani na to', kazuje nam Prince Wale Soniyiki, podsjećajući kako je i sam bio izbjeglica kojeg je nevolja nagnala na put pun neizvjesnosti i pozvavši pritom sve na solidarnost i pomoć u ime humanosti, a kako bi i drugi dobili priliku kao i troje članova Društva Afrikanaca u Hrvatskoj.