I dok je ekonomska elita nedavno završila svoj tradicionalni miting u švicarskom skijaškom resortu u Davosu, u nešto vrućim predjelima, na samom rubu zapadne Afrike održan je jubilarni Svjetski socijalni forum, točno deset godina nakon što je prvi održan u Porto Allegreu. No premda se u Dakaru od 6. do 11. veljače okupilo oko 50.000 ljudi iz više od 120 zemalja, sve do prvoga dana početka Foruma nije se mogao naći nikakav službeni program. Navodno jer su čitav mjesec pred održavanje Foruma na sveučilištu Cheikh Anta Diop trajali studentski štrajkovi zbog poskupljenja školovanja pa su studenti upravo u veljači morali odrađivati zaostatke zbog čega su mnoge dvorane bile popunjene i nedostupne za potrebe Foruma.

Na kampusu su se tako slijevale bujice ljudi, a pored dvorana izgrađeni su improvizirani šatori u koje su premještene mnoge aktivnosti. S obzirom na veličinu kampusa, kad bi čovjek i saznao gdje se održava kakva debata ili okupljanje, pola sata hodanja definitivno bi zagarantiralo kašnjenje. Recimo, da Naomi Klein uopće dolazi na Forum saznao sam tako pet minuta prije nego što joj je trebalo početi predavanje, pročitavši njezino ime slučajno na nekom plakatu. Da je osim Moralesa i Lule trebao doći i Hugo Chavez, koji to na kraju ipak nije uspio, saznao sam tek po završetku Foruma. Da bih pronašao aktivnosti Foruma za Treći svijet, na kojima sam trebao sudjelovati, trebalo mi je dobra dva dana. Bivši brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva je pak bio premješten na Place du Souvenir što se saznalo u posljednji tren, a na tom skupu na koji je došao i senegalski predsjednik Abdoulaye Wade, direktorica UNESCO-a Irina Bokova i direktor Foruma za treći svijet Samir Amin, ušao sam s velikom torbom, a da je nitko nije ni pregledao. Klasična afrička opuštenost ili organizacijski propust?

O čemu god da se radilo i koliko god takve stvari mogle davati aktivističko-revolucionarni šarm po uzoru na onaj slavni moto Emme Goldman 'Ne želim sudjelovati u vašoj revoluciji ako ne mogu plesati', svi ti aspekti uvelike su otežali snalaženje i praćenje programa, a prema ljudima koji već godinama pohode Svjetski socijalni forum, ovo je definitivno bio jedan od najkaotičnijih. Doduše, na vlastitoj stranici WSF daje i moguće objašnjenje: 'Ne radi se o organizaciji već prije o decentraliziranom pokretu ili okupljanju koje je izraslo iz antiglobalizacijskih pokreta protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu 1999.' I, naravno, treba uzeti u obzir da se čitava stvar ipak odvija u Africi.

Unatoč svemu tome, poruka koju je dalo najveće svjetsko okupljanje protukapitalističkih pokreta itekako je jasna i važna. Već na samom otvaranju, 6. veljače, bolivijski predsjednik Evo Morales, bivši sindikalni vođa koji je redovito gost na ovakvim zbivanjima, osvrnuo se na koincidenciju da se jubilarni Svjetski socijalni forum održava upravo u vrijeme pobuna diljem Afrike, rekavši da je to 'pobuna arapskog naroda protiv američkog imperijalizma' i da 'unatoč nakani američke vlade koja trošenjem milijuna i milijuna želi spriječiti te društvene pokrete, oni sigurno neće završiti'. Samir Amin, jedan od ključnih ljudi ovogodišnjeg Socijalnog foruma u Dakru, otišao je ipak korak dalje od već očekivanih Moralesovih napada na Ameriku i ustvrdio da pobune u Egiptu i Tunisu potvrđuju da je neoliberalna globalizacija u defenzivi i da više nema legitimaciju – 'ono što se svugdje propituje nije tek 'neoliberalni kapitalizam s neljudskim licem', već kapitalizam sam'.

Član organizacijskog komiteta WSF-a Demba Moussa Dembélé najbolje je sažeo zašto je bitno da se Svjetski socijalni forum održava upravo u Senegalu – 'Afrika je dobila priliku da govori i ona govori o izazovima i svom mjestu u geopolitičkom svijetu'. Pa ipak, nisu svi bili oduševljeni recentnim događajima u Africi, pa je tako senegalski predsjednik Wade, koji nakon deset godina vladavine ganja treći mandat, na pitanje Ivane Dragičević s HRT-a što misli o Egiptu politički korektno – i reakcionarno – odgovorio 'No comment'. Zašto? Možda se objašnjenje krije u govoru koji je Wade održao na okruglom stolu zajedno s Lulom, kada je izjavio da se ne slaže s antiglobalizacijom i da se zalaže za tržišnu ekonomiju, a ne 'državnu ekonomiju koja je propala diljem svijeta'. Za razliku od njega, Lula je energično, uz stalna odobravanja publike koja su u svakih par minuta eksplodirala u euforično pjevanje 'Ale, ale, Lula, Lula!', branio Svjetski socijalni forum i inzistirao da je 'u južnoj Americi, ali posebno na ulicama Tunisa i Kaira i mnogih drugih afričkih gradova, oživjela nada u jedan drukčiji svijet. Milijuni ljudi bune se protiv siromaštva koje su uzrokovale vladavine tirana'. Istaknuo je da 'globalni ekonomski poredak', unatoč Davosu, 'više nije obilježen vodstvom nekoliko ekonomija koje su arogantno davale lekcije drugim zemljama premda ni same nisu uspjele izbjeći krizu'. Lula, čije je obožavanje na trenutke graničilo s idolopoklonstvom, i na kraju svog govora rekao je da smo, misleći pritom prije svega na Afriku (ali i Latinsku Ameriku, dakako), 'esencijalni, neporecivi dio rješenja za najveću krizu u posljednjem desetljeću – krizu koju nisu stvorili oni, već je rođena u glavnim centrima kapitalizma'.

Pored uobičajene kritike kapitalizma, ali i fokusa na zbivanja u Egiptu i drugim zemljama, jedna od tema koja je prevladavala Forumom bilo je, dakako, i pitanje klimatske promjene. Naomi Klein, koja trenutačno radi na novoj knjizi koja će se posvetiti upravo tom problemu, istaknula je da je Cancun prošle godine potvrdio da 'zeleno' postaje biznis i da su zapravo samo inkorporirani novi tržišni mehanizmi koji nastoje izvući profit iz čitave priče – 'nakon vašingtonskog konsenzusa, imat ćemo zeleni konsenzus', rekla je ironično, ali upozoravajući na novu opasnost. Osvrnuvši se i na sam Svjetski socijalni forum i na pitanje koje su se sve pitali ovih dana - ako su prije 10 godina pokreti protiv Svjetske banke doveli do stvaranja Svjetskog socijalnog foruma, što je ono što nas danas ujedinjuje? - Klein je ustvrdila da je to upravo 'klimatska promjena'. No koliko god to pitanje bilo bitno, čini se da je i Naomi Klein pokleknula pred novim trendovima, pa se u svom govoru tako nijednom nije osvrnula na Egipat, premda je Mubarak taman bježao iz zemlje. Da postoje i druga bitna pitanja osim klimatske promjene, potvrdili su brojne druge, možda nešto manje posjećenije debate s manje poznatim imenima, čije su teme sezale od solidarnosti s Palestinom, preko rekolonizacije Afrike, pa do imigracije, ženskih prava i, naravno, novih ekonomskih alternativa.

Sveukupno gledajući, ovogodišnji Svjetski socijalni forum održan je na pravom mjestu u pravo vrijeme i koliko god da je Afrika djelomično pridonijela organizacijskim propustima (što nikako ne možemo prigovoriti), na kraju je ipak došlo do rasprave o sijasetu tema, a forum je još jednom poslužio kao dobra platforma i odličan povod za okupljanje brojnih organizacija i pojedinaca, a osim 'mainstream' evenata i nastupa 'zvijezda', ono što je mnogo važnije bili su neformalni razgovori i dogovori koji iz godine u godinu rade na drugačijem svijetu. No, ipak, da parafraziramo jedan od panela pod naslovom 'Ako je drukčiji svijet moguć, sport je nužan', valja podsjetiti: 'Drukčiji je svijet moguć, ali ipak je nužna bolja organizacija.'