Na poluotoku Mandalina na mjestu ovog prestižnog hotela s četiri zvjezdice, nekoć je bila velika vojna baza (od Austro-Ugarske, preko kraljevine i socijalističke Jugoslavije do Hrvatske vojske). Zdanje stilizirano kao vapor (rekao bi Arsen – doplovio je Rex), svojom arhitektonskom ingenioznošću za morske ugođaje potpisuje Nikola Bašić, među inim tvorac Morskih orgulja i šetnice u Kanalu sv. Ante.

Obilazak hotela i djetinja želja da konačno i sam prošećem po Kulinama (kako se zove područje na kojem je sada resort, a koje nam je u djetinjstvu bilo zabranjeno) doveli su me do Ivana. Riječ po riječ, moje zanimanje je sve više s divljenja hotelu, izvedbi i organizaciji posla, počelo skretati prema mladiću koji mi je strpljivo objašnjavao sve što sam pitao; znajući na prvi pogled kako ni kune neću ostaviti ni u baru, ni u bilo kojoj od hotelskih atrakcija – teretani, spa centru - koje nudi D-resort Šibenik, što je službeno ime zdanja koje u gradu zovu 'turskim hotelom'. Pritom oznaka 'turski' ne znači nešto bi upućivalo na animozitet prema fureštima; od prvog dana Šibenčani su se oduševili resortom i potezima turskih vlasnika. Iako je otvoren tek mjesec dana, hotel u Mandalini s marinom za megajahte, čiji je sastavni dio, postao je omiljeno obiteljsko izletište, a uspon na brodskim podom obloženi krov hotela i vidikovac s kojeg puca pogled na grad, obavezni su slikopisni motiv svih gradskih vlasnika pametnih telefona.

Kad sam to s obitelji obavio i ja, spustio sam se do recepcije, a kad tamo - Ivan R., čovjek za kojeg bi, nakon podužeg čavrljanja (izvan radnog vremena, jer smo shvatili da se kupamo na istom kupalištu – šibenskoj kultnoj Jadriji) poželio da bude maneken novog vala hrvatskog turizma. Ne sumnjam da ih ima još po obali, ali Ivan je znakovit, kako po životnom putu, tako i po iskustvu. Nogometnim jezikom reklo bi se da je počeo kao špic lokalnog kluba, probio se s njim do vrha svoje kategorije, a onda, nakon treninga u jednom od 10 najboljih hotela na svijetu, zaigrao za klub D-Group, korporaciju za koju se priča da će za koju godinu postati jedna od najvećih turističkih kompanija na svijetu.

Ivan Ružić, 1991. godište završio je u Bjelovaru Turističko-prehrambenu školu, a u Šibenik je došao - na blef. Tražio je fakultet u kojem bi nastavio svoju priču o bavljenju turizmom, 2010. godine je upisao Turistički menadžment na šibenskom Veleučilištu i imao sreću da već tada dobije posao.

Srećko Ujević je upravo te godine u Šibeniku otvorio sad već u tom rangu glasoviti hostel Indigo. Između ostalih kandidata posao sam dobio jer sam, dok sam se školovao u Bjelovaru, praksu obavio u Baškoj, u hotelu Atrium Residence s 5 zvjezdica. Tamo sam zanat učio u velikom turističkom lancu: bio sam nosač prtljage i recepcioner', prisjeća se Ivan, dodajući kako je rad u Indigu bio početak i njemu i vlasniku. Prvu godinu su proveli otkrivajući što sve ne znaju, da bi već u drugoj pokazali kako su obojica dobri učenici.

'S poslodavcima sam zaista imao sreće. U Indigu me obitelj vlasnika tretirala kao vlastitog člana, živio sam kod njih, rastali smo se u najboljim odnosima i danas ih posjećujem', kaže Ivan. Njegove riječi potvrđuje i činjenica da je Ujević nakon Indiga otvorio u Šibeniku i hostel Globo, a sve ih je povezao svojim buffetom Nostalgija. Prvi hostel ima 16 kreveta, drugi 46, a Nostalgija na Tripadvisoru ima dobre ocjene.

'Bilo mi je užitak gledati kako posao s hostelima raste i kako od gostiju dobivamo sve bolje ocjene', kaže Ivan, objašnjavajući kako su gosti hostela mladi ljudi nevelike platežne moći, ali nemjerljive volje za upoznavanjem svijeta, koji traže posebnu vrst recepcionara.

Ljudi misle kako je to osoba koja daje ključeve soba i tu sve staje, što naravno nije istina. U hostelu, primjerice, recepcionar je i zabavljač i prijatelj i vodič. Od njega se očekuje organizira izlete, tulume...', priča Ivan prisjećajući se brojnih mladih Australaca i Amerikanaca s kojima je i danas ostao u dobrim odnosima.

'Čujemo se preko Skypea, razmijenimo informacije putem Facea, a neki su se i vratili. U početku ne znaju puno o Hrvatskoj, ali nevjerojatno su znatiželjni, a zauzvrat su spremni dati milijun vrijednih životnih informacija o vlastitoj zemlji. Takve informacije nećete naći u vodičima i knjigama. Pritom su vrlo dinamični, njihovi životi su stvarno globalizirani. Sjećam se prijatelja koji je u našem hostelu osvanuo iz Južnoafričke Republike, radio je neko vrijeme kod nas, onda nastavio dalje. Danas radi u Budimpešti', priča Ivan, spominjući kako su u nedostatku događaja u gradu sami smislili 'event'.

'Na fakultetu smo s profesoricom Jasminom Sladoljev organizirali Utrku 411 skalina na ulicama staroga grada. Željeli smo povećati turističku ponudu i promovirati stari dio grada. Utrka je bila izuzetno uspješna, ljudi su se odazvali i uživali, bilo je gostiju i iz mog hostela. Bilo je to vrijeme kad je u Šibeniku manjkalo događaja, grad je bio mrtav. Danas se, srećom, stanje okrenulo 100 posto na bolje. U danima kad smo počinjali, u hostelu su gosti ostajali dva do tri dana i nakon toga odlazili jer nisu imali što raditi. Nismo im imali što ponuditi, slali smo ih u Vodice, ali njima to nije odgovaralo, htjeli imati sve u gradu. Sve se promijenilo otvaranjem gradske plaže Banj, krenuli su festivali pa gosti sada ostanu i pet, šest dana. Znam neke koji su ostali dva tjedna, što je za tu vrstu gostiju čudo. I zanimljivo, mnogi nisu ni čuli za katedralu, ali za Krku zna njih 90 posto!', sažima Ivan svoja iskustva iz hostela.

A onda je prije nešto više od godinu dana zaigrao u prvoj turističkoj ligi! Na fakultetu je vidio kako Dogus grupa, koja je u to vrijeme u Šibeniku započela veliki projekt gradnje resorta, raspisuje stipendiju za turističke djelatnike. Dobio ju je i – odletio u Tursku!

'To vam je otprilike kao da vam daju priliku da trenirate s prvotimcima Barcelone', smije se Ivan (inače zagriženi navijač katalonske momčadi). Ono što ga je oduševilo jest prije svega strateška osviještenost turskih hotelijera: znali su što traže, nudili su izvrsne uvjete i, što je najvažnije, ulagali su u domaći kadar koji su željeli u Šibeniku.

Treninge i obuku imali smo u D-Hotelu Maris u Marmarisu, smještenom u azijskom dijelu Turske. To je poput turističke znanstvene fantastike; jedan je od 10 najboljih hotela svijeta, svojevrsni samoodrživi projekt. Naime, Dogus grupa počela je u graditeljstvu, razvijala je biznis u energetici, automobilskoj industriji, dok je turizam došao tek na kraju. U njihovom resortu niti jedan euro ne izlazi iz grupe jer gradnja je njihova, struja, automobili, banka....', kaže Ivan.

Iz Šibenika je otputovala grupa od 24 studenta, bili su podijeljeni u četiri skupine, a svaka je provela na obuci dva mjeseca. Turci su platili put, smještaj, obuku, prehranu i - dali stipendiju. Kad su se vratili u Šibenik, svima su ponudili ugovor za ovu sezonu. Ivan je danas front desk agent i nada se da će nakon sezone ugovor produžiti. Na pitanje što je to ključno naučio u Turskoj i što bi želio prenijeti u Hrvatsku, bez razmišljanja kaže: odnos prema gostima i prema zaposlenicima!

'Gostu se pruža sve i maksimalno se trudi ispuniti svaku njegovu želju. Osmjeh je obavezan, ali on nije usiljen jer osmjeh može imati samo zadovoljan zaposlenik. Na želju gosta nikad se ne odgovara s 'ne' (što je u Hrvatskoj, nažalost, čest slučaj, barem u formi – 'to se ne može'). Uvijek se potrudimo, učinimo što se može, a ako nismo uspjeli, ispričamo se i obavezno ponudimo zamjenu'.

A kakav je odnos sa zaposlenicima?

'Turci se trude da im radnici budu zadovoljni. Plaće ne kasne, točne su i dobre, kad si umoran poslodavci te razumiju, ne tjeraju te da padaš s nogu. Znaju da od takvog zaposlenika imaju više štete nego koristi', napominje Ivan i dodaje kako je znakovito da je u Šibeniku od 104 zaposlenika u hotelu samo jedan iz Turske.

Erhan Hur, menadžer front deska, bio je s nama od samog početka, jer smo se uoči otvaranja hotela u srpnju intenzivno pripremali. Obavili smo puno treninga, ali i razgovora u kojima nas je ispitivao kakve su naše želje i ideje. Usvojio je neke od sadržaja koje smo predložili', kaže Ivan. Na pitanje kako je protekao prvi mjesec rada, kakvi su gosti, odakle dolaze odgovara kako je najprije važno razbiti ideju da su gosti hotela isključivo mega jahtaši. Resort jest u sklopu marine, ali gosti dolaze i iz nenautičkog svijeta. Naravno, ako vlasnik jahte želi koristiti hotelske sadržaje, slobodan je, ali većina njih spava na jahtama.

'Prije svega, gosti su oduševljeni arhitektonskim rješenjem Nikole Bašića i interpolacijom hotela u prostor zaljeva. To su gosti velike platežne moći, a dolaze sa svih strana svijeta: iz Amerike, Rusije, Njemačke, Australije, Francuske. Za njih je spremno 69 soba i tri vile s bazenima, prostorijama za osoblje, jer mnoge obitelji dolaze s dadiljama ....' kaže Ivan, spominjući se para iz Amerike koji je na temelju internetskih informacija za obilježavanje obljetnice veze izabrao baš hotel u Mandalini.

'Dočekali smo ih s ružama i šampanjcem u sobi, potrudili se da dobiju specijalne izlete na Krku i Kornate, organizirali da posjete znamenitosti u gradu. Na odlasku nisu krili svoje oduševljenje', priča Ivan, dodajući kako ga posebno veseli da su i Šibenčani oduševljeni hotelom. I tu se vidi potez vlasnika, koji shvaćaju da nema vrhunske usluge ako projekt ne saživi s lokalnom zajednicom.

Boljeg ambasadora od Ivana (koji se, osim u Šibenik, zaljubio i u mladu i zgodnu Šibenku), čini mi se, nisu mogli odabrati.