Naslovnice europskih medija su 19. travnja 2015. godine izvještavale o strašnoj nesreći na Mediteranu, u kojoj se utopilo više stotina ljudi koji su iz Libije pokušavali doći do Italije. Nije to bilo prvo masovno utapanje kod Lampeduse - još u listopadu 2013. se izvještavalo o brodolomu iza kojeg je ostalo više od 360 mrtvih - no ovaj put se činilo kako će razmjeri tragedije natjerati europske lidere na akciju. Talijanski premijer Matteo Renzi ja zatražio izvanredni samit posvećen problematici izbjeglica i migracija, iz Bruxellesa su mu izrazili solidarnost, Angela Merkel je izjavila sućut i dogodilo se - ništa!

Tada je još uvijek svu pozornost Europske unije uzimala grčka kriza, dok se onu izbjegličku sustavno i tvrdoglavo ignoriralo, osim u članicama koje su bile direktno na udaru. Najviše što su se europski političari mogli pokrenuti na temu izbjegličke krize je podsjetiti na dablinske protokole kojima je - potpuno nepravedno - dogovoreno da se izbjeglice i azilante zadržava u članici EU-a u koju su prvotno kročili.

Nije u tom samoizabranom sljepilu Hrvatska bila izuzetak; dapače, tadašnji premijer Zoran Milanović je u ljeto 2015. izjavljivao kako će nas izbjeglički val zaobići. No, onda su prije oko godinu dana prvi izbjeglice zakoračili u Hrvatsku kroz polja Slavonije i Baranje te je tako izbjeglička kriza konačno dosegnula i kontinentalnu Europu. Milanovićeva je vlada bila nespremna za rijeku ljudi koja je skrenula prema Hrvatskoj nakon što je Viktor Orban zatvorio mađarsku granicu prema Srbiji, ali se vrlo brzo organizirala i od svih zemalja na balkanskoj ruti - od Grčke do Austrije - vjerojatno najhumanije odradila veliki posao zbrinjavanja i transporta izbjeglica.

Hrvatska nije ponudila ništa više od toga da bude privremena postaja za izbjeglice koji su se većinom zaputili u Njemačku, ali je to odradila tako da se mogu ponositi i građani i vlasti. Dok su se drugi dičili bodljikavom žicom, Hrvatska je pokazala da se može i drugačije, humanije. Zapravo, jedini koji se u Hrvatskoj nisu pokazali doraslima izazovu izbjegličke krize bili su predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i tadašnja opozicija sa svojim 'mađaronskim'ispadima.

Plan A zakazuje, plana B - nema!

Izbjeglička kriza je krajem prošlog ljeta, dakle prije godinu dana, konačno postala glavna tema u Europi, iako je to trebala biti mnogo prije pa su i posljedice višegodišnjeg ignoriranja problema izazvanog i europskim djelovanjem bile mnogo veće nego da se reagiralo prije. Angela Merkel je početkom rujna 2015. otvorila vrata Njemačke izbjeglicama što je bila velika gesta iza koje nije stajao nikakav konkretan plan, kako su u međuvremenu pokazalo. Balkanska je ruta mjesecima bila ispunjena ljudima čiji su konačni ciljevi bili ponajviše Njemačka i Švedska, sve dok u spretnoj diplomatskoj akciji austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza nije proljetos zatvorena, i to uz glasno negodovanje Berlina. Jedini plan koji su EU i Njemačka smislili u izbjegličkoj krizi je kontroverzni dogovor s Erdoganovom Turskom, s time da je autorica plana Alexandra Stiglmayeru razgovoru za tportal priznala da plan B ne postoji

U međuvremenu se i plan A opasno zaljuljao zbog pokušaja puča u Turskoj i drakonske Erdoganove reakcije na isti, a Europska se unija međusobno podijelila na više interesnih skupina kada je riječ o izbjegličkoj krizi. Osim jačanja FRONTEX-a, europske agencije za zaštitu vanjskih granica, ništa konkretno nije učinjeno što bi dugoročno riješilo cijelu situaciju koju je - ne treba zaboraviti - zakuhala i sama Europa.

Više na europskoj političkoj sceni nema ni Davida Camerona ni Nicolasa Sarkozyja, koji su oduševljeno rušili Gadafija u Libiji, ali su ostale posljedice njihove politike - propala država koja služi kao mjesto lansiranja isluženih plovila pretrpanih očajnicima koje ni prijetnja smrti utapanjem ne zaustavlja u namjeri da se nekako dokopaju Europe. Nekadašnja vatrena podržavateljica Busheve invazije na Irak Angela Merkel je još uvijek tu i tvrdi kako je 'potrebno riješiti uzroke izbjegličke krize' što zapravo najmanje znači zaustaviti rat u Siriji. Ali, pokazalo se da se EU sa svojim interesima ne uspijeva nametnuti ni SAD-u ni Rusiji koji u Siriji malo vode proxy rat, a malo surađuju. Među nizom sirijskih apsurda, svakako se ističe taj da je nekadašnja Al-Kaida postala navodno 'umjerena sirijska oporba' u odnosu na teroriste Islamske Države pa je sada podržava (i naoružava!) Zapad. Da će nam se to u sljedećim godinama osvetiti, nije teško predvidjeti.

Hrvatski vojnici na Hindukušu, Afganistanci u Tovarniku

Jer, ono što se ne smije zaboraviti u vezi izbjegličke krize jest da ona nije nastala sama od sebe, nego je predvidljivi rezultat niza političkih odluka, većinom donesenih u Americi i Europi. Spušteno na nivo najmlađe članice EU-a može se to reći ovako: zašto se čudimo Afganistancima koji su došetali preko pola Azije sve do Tovarnika u potrazi za boljim životom, ako prihvaćamo zdravo za gotovo hrvatske vojnike na Hindukušu? Jasno, Hrvatska je u svemu tome odgovorna u skladu sa svojom veličinom i moći, dakle minimalno, ali je ipak dio zapadne politike koja je u ovom stoljeću zapalila Bliski istok. Iz današnje se perspektive s nostalgijom može gledati na vrijeme kada je najveći problem bio izraelsko-palestinski sukob.

Izbjeglička kriza, dakle, nije ni približno gotova, nego je samo trenutno sklonjena iz prvog plana, do kampova u Turskoj i pokušaja prelaska Sredozemnog mora u čamcima. Već se odvijaju procesi koji će još više ljudi potjerati iz svojih domova u Africi i Aziji prema Europi; npr. Eritreju masovno napuštaju mladi bježeći od vojne diktature, Južni Sudan je samo koju godinu od proglašenja neovisnosti (uz mentorstvo UN-a, SAD-a i EU-a) koje je trebalo zaustaviti ratovanje upao u krvavi građanski rat motiviran borbom za prirodne resurse mlade države, na koje ne računaju samo tamošnji warlordi nego i američke i europske kompanije.

Svi ti ljudi će, bježeći od rata, gladi i terora, prije ili kasnije krenuti prema Europi. Na tome im je teško zamjeriti jer zar bi itko od nas odlučio drugačije? Povrh toga, nije nemoguće ni da se zbog Erdoganovih diktatorskih tendencija krene masovnije napuštati i Tursku.

Tvrđava Europa već je stvarnost, stvorena ogradama od bodljikave žice od Bugarske, preko Mađarske pa sve do Španjolske. Jasno je da EU ne može primiti sve ni pomoći svima, ali nije izvan intelektualnog domašaja ni spoznaja da fanatično okruživanje zidovima stvara unutarnji trulež i dugoročno neodrživo odvajanje iz realnosti globaliziranog svijeta. Tko u to sumnja, neka pita DDR je li im Berlinski zid pomogao da opstanu.

Loša karma Zapada je i naša loša karma

Čarobno rješenje ne postoji, no za početak bi bilo dobro prestati voditi ekonomsku i vanjsku politiku koja masovno stvara izbjeglice.

Izbjeglička kriza je, između ostaloga, i loša karma Zapada, a Hrvatska se proteklih dvadeset godina svim snagama trudila biti dio tog Zapada pa je to i naša loša karma. Negdje između toga da se na bodljikavim granicama EU-a puca na očajnike iz Trećeg svijeta i da ih se sve primi u EU nalazi se podnošljiva izbjeglička politika koju tek treba zaokruženo osmisliti. Hrvatska je svoj prvi test humanosti položila, EU kao cjelina nije. Loša je vijest da će biti još mnogo testova te vrste iz kojih će EU možda i naučiti da danas više nije tek metafora priča o leptiru čije mahanje krila na jednoj strani svijeta izaziva uragan na drugoj, nego je to politička realnost globalizacije koju je i EU - uz SAD - oduševljeno forsirala.

Drugim riječima: ako ne želimo milijune izbjeglica u Europi ili pred europskim granicama, potrebno je konačno s europske pozicije moći prestati činiti sve ono što ljude izvan EU-a pretvara u izbjeglice. To je zapravo nulta točka rješavanja izbjegličke krize, ali do nje, nažalost, još nismo došli.