Malo je ekonomskih izazova koji su podložniji pogrešnim političkim interpretacijama od deviznih tečajeva.

Pod pritiskom novog japanskog premijera Shinzoa Abea, Središnja banka Japana (BoJ) odlučila je povećati ciljanu stopu inflacije s jedan na dva posto, i to 'što je ranije moguće'. U tu svrhu, BoJ će svakog mjeseca, s početkom za godinu dana, kupovati uglavnom kratkoročni državni dug u iznosu od 140 milijardi dolara.

Taj japanski potez pokrenuo je val upozorenja o neizbježnom 'valutnom ratu'. Alexei Ulyukayev, zamjenik guvernera Središnje banke Rusije, poveo je kolo, u koje su se ubrzo 'uhvatili' guverner Bundesbanke Jens Weidmann i južnokorejski ministar financija Bahk Jae-wan.

Weidmann je uputio nekoliko mračnih opaski o 'kraju autonomije središnje banke', a japanski odgovor nije trebalo dugo čekati. 'Njemačka je država čiji se izvoz najviše okoristio od sustava fiksnog deviznog tečaja u eurozoni. On nije u poziciji kritizirati', uzvratio je Akira Amari, japanski ministar gospodarstva.

'Rat svih protiv sviju'

Stavimo stvari u povijesnu perspektivu i razmotrimo četiri stvari.

U 1930-ima, bilo je očito tko je vodio valutni rat. Uoči Velike depresije, većina zemalja bila je na zlatnom standardu, dakle na fiksnim tečajevima vrijednosti žutog metala. Kada je Britanija napustila zlatni standard 1931., to je pokrenulo val konkurentnih devalvacija. Promjenjiva vrijednosti funte nije samo pojeftinila britanski izvoz, već je omogućila tamošnjoj središnjoj banci (Bank of England) da provodi monetarnu politiku fokusiranu na domaće potrebe. Niže kamatne stope pomogle su oporavku kroz tržište nekretnina.

Danas, međutim, živimo u svijetu uglavnom promjenjivih tečajeva, u kojemu vrijednost novca određuju vladine odluke ili zakoni. Posljednji trag zlatnog standarda uklonjen je u kolovozu 1971., kada je Richard Nixon suspendirao konvertibilnost dolara za zlato. Stoga je apsurdno da u 2013. jedna zemlja optužuje drugu za vođenje valutnog rata. Taj rat traje već više od 40 godina i to je rat svih protiv sviju.

Drugo, treba imati u vidu da je situacija u Japanu strašna. Ta država je u gotovo nepokretnom stanju od kraja 1980-ih. Nominalni BDP u terminima jena otprilike je tamo gdje je bio prije 20 godina. Japanski javni dug neodrživo je visok, demografska situacija je među najgorima na svijetu. Pustimo ih, dakle, malo na miru.

Agresivni FED

Treće, potez BoJ-a teško da je revolucionaran. Guverner Masaaki Shirakawa u 2013. nije najavio novi otkup duga, a neto učinak otkupa obećanog za 2014. bit će ograničen jer se veći dio tog novca iskoristiti za kupnju kratkoročnog duga sa skorim dospijećem. Povećanje otkupa duga u 2014. iznosit će svega oko dva posto BDP-a.

Usporedite to s politikom FED-a, Središnje banke SAD-a, koja je od samog početka financijske krize konzistentno agresivnija od one u Japanu. Bilanca FED-a upravo je, po prvi put u povijesti, premašila tri bilijuna dolara. Ako FED nastavi do kraja godine otkupljivati dug po sadašnjem ritmu od 85 milijardi dolara mjesečno, akumulirat će dodatni bilijun u dugoročnom dugu: između šest i sedam posto BDP-a. A to je samo ova godina, ne iduća.

Četvrto, i najvažnije, sklonost političara i javnosti da se fokusiraju na kratkoročne poteze u nominalnom deviznom tečaju generira mnogo više usijanja nego svjetla. U svakom slučaju, nije važan tek jedan nominalni devizni tečaj. Banka za međunarodna poravnanja (BIS) izračunava daleko smislenije realne efektivne tečajeve, uzimajući u obzir različita gospodarstva s kojima država trguje i, što je najvažnije, promjene u relativnim cijenama.
238840 ,210084 ,238082,137032Poslušnici King i Carney

Na temelju podataka BIS-a, najagresivniji valutni ratnici u posljednjih pet i pol godina su Južnokorejci (19 posto realne efektivne deprecijacije od kolovoza 2007. godine) i Velika Britanija (minus 17 posto). Ne čudi da premijer David Cameron krizu eurozone doživljava kao veliku političku priliku. On je bio jedan od onih mudrih konzervativaca koji su se protivili britanskom članstvu u eurozajednici. A upravo je Bank of England mekanom monetarnom politikom ublažila bol proisteklu iz politike štednje njegove vlade.

Cameron je prošlog tjedna nazvan mnogim imenima, ali ne i 'valutnim ratnikom'. No među njegovim planovima, otkad je preuzeo britansko kormilo, jest i diskretno slabljenje funte. Sir Mervyn King, guverner Bank of Englanda, poslušan je, a takav će u najmanju ruku biti i njegov nasljednik Mark Carney.

Naivni komentatori ocijenili su Cameronovo obećanje referenduma o članstvu Britanije u EU nerazboritim. Taj potez, međutim, nema samo političkog smisla, već i ekonomskog, u okviru skrivene strategije devalvacije. Obavijest Tokiju: pobjedu u valutnom ratu odnose tihi igrači.