Investirati u Hrvatskoj ponekad znači doživjeti srčani udar, zaraziti se rijetkim virusom i otpratiti u vječnost poslovnog partnera koji je počinio samoubojstvo. Znači i popušiti pola milijuna eura u 3, 4 godine. Nizozemac s originalnim projektima naselja s potpomognutim življenjem i organskom farmom na kojoj bi radili tjelesni invalidi, polako gleda prema Portugalu. Hrvatskoj će, kaže, s trenutačnom poslovnom klimom i mentalitetom trebati još najmanje 15 godina za izlazak iz recesije
Ima ideje, ima i nešto para, ali to je nekako insuficijentno za uspješan biznis u Hrvata. Jacques de la Haye, Nizozemac koji već nekoliko godina pohodi Zagreb u pokušaju oplodnje kapitala, uz rijetko viđenu korist za socijalni okoliš, sjedi u svojim invalidskim kolicima blago obeshrabren: 'Došao sam s kolegom u Hrvatsku tamo negdje 2006. na samom kraju ekonomskog booma. Investirali smo u nekretnine. Glavni projekt bio mi je izgradnja naselja za potpomognuto življenje, kakva postoje u Nizozemskoj, ali ovdje nisam vidio ništa slično. Htjeli smo prvo u Slavonskom Brodu, ali smo premjestili projekt u Sv. Nedjelju pokraj Zagreba.' Da kondenziram Jacquesov elaborat: riječ je o naselju koje bi udomljavalo starije osobe, osobe s tjelesnim oštećenjima, kao i ostale ljude koji su povezani s njima, bilo da je riječ o roditeljima s djecom kojima je potrebna pomoć ili obiteljima koje žele živjeti u blizini starih baka i djedova.
'Potpomognuto življenje znači da koristiš skrb i pomoć samo kada trebaš, dok je sve oko tebe dizajnirano tako da odgovara potrebama pojedinca. Za razliku od klasičnih staračkih domova u Hrvatskoj, gdje po sobama živi više ljudi i sve je podređeno propisanom rasporedu, ne tuširaš se svakog dana... ovdje bi ljudi mogli organizirati život prema svojim afinitetima, a opet stvoriti zajednicu koja ne bi bila geto, nego bi demografski predstavljala presjek čitavog društva. Najbliže što imate toj ideji su studentski domovi. Sve skupa bi koštalo kao i sadašnji starački domovi. Oko 4000 kuna mjesečno', kaže Jacques koji čeka nekoliko financijskih injekcija ne bi li završio gradnju u Sv. Nedjelji.
Odluka da materijalizira svoje planove u Hrvatskoj koštala je Nizozemca prstohvat trauma. Partner s kojim je ušao u posao počinio je samoubojstvo (što, doduše, uglavnom nije imalo veze s poslom) a Jacques je doživio srčani udar, što je imalo i jednu sretnu nuspojavu – iznenadio se vrhunskom kvalitetom medicinske usluge u Zagrebu. Ono, pak, usko vezano uz naše domaće stanje uma verbalizirao je na sljedeći način: 'Sve je išlo odlično s gradskim vlastima, no problem su hrvatske banke, uz izuzetak HBOR-a. Kamatne stope, nevoljkost da se upute u drugačije sustave, traženje 30 do 40 postotnog vlasništva u dionicama odmah u startu i s izlaznom strategijom u roku od dvije do četiri godine. Ne razumiju model iznajmljivanja koji je dugoročno najprofitabilniji. Ja želim 30-godišnji zajam. Ako pogledaš recesiju koja je poharala Uniju, vidiš da su najbolje prošli iznajmljivači. Ljudi koji su kupovali da bi prodali, bankrotirali su.'
