Jan Bubák, 31 godina, dirigent u HNK. Trebao je ostati godinu dana u Zagrebu, ostao je dvije. Sada želi i treću. Spreman je prijeći preko činjenice da smo čangrizavo pasivni, da po ulici hodamo kao da smo jedini na svijetu i da nam cure imaju neobično razvijen smisao za striktno muška prijateljstva, i to sve u ime čega? Nevjerojatnog hrvatskog pjevačkog talenta. Čeh ne kuži zašto ljudi iz Hrvatske ne blistaju na međunarodnoj sceni.

'Hrvati? To su uglavnom ljudi nesvjesni odličnih stvari koje imaju i ponosni na stvari koje su nebitne. Ako imaju mišljenje o nečemu, držat će ga se bez obzira na to koje argumente mu servirate. Ta tvrdoglavost itekako je očita i možda zaslužna što ste dobili rat. Sada, pak, čini mi se da vas povlači prema dnu', primijetio je Jan, dodavši da nema stranca s IQ-em iznad 80, a da nije zamijetio bitnu društvenu pojavu – rezignaciju spram stvarnosti. Ali, jasno, s hrvatskim bukeom. Rezignacija koja je ljuta, narogušena i rječita. Čisto da se kamuflira činjenica da nitko ne misli stvarno nešto poduzeti: 'Kada razgovaram s ljudima, često čujem da su ljuti zbog ovog ili onog. Ali ako je to godinama tako, a jest, netko bi trebao nešto poduzeti. Česi su puno racionalniji. Ako im ne pašu životne okolnosti, čine stvari ne bi li ih promijenili. Ovdje ćeš, s druge strane, čuti stotinu izgovora što je to nemoguće.'

Češki dirigent u Zagrebu je otkrio glasovnu superiornost Hrvata. Došao je raditi na operi i zaključio da je količina visokotalentiranih pjevača u Zagrebu zapanjujuća. Hrvati su glasovna nacija, za razliku od instrumentalnih Čeha: 'Evo, radio sam s čovjekom koji pjeva na razini najboljih svjetskih scena. Po zanimanju je poštar. Ima ih i koji voze kamione, amatera s nevjerojatnom pjevačkom kvalitetom, bio sam totalno oduševljen. Vi volite pjevati, Česi više sviraju instrumente. Tamo ako ne znaš nešto svirati, smatraju te socijalno retardiranim. Vi imate stvarno odlične pjevačke gene.'

Iznenađuje ga što većina tih talenata ne želi napustiti Hrvatsku u potrazi za svjetskom slavom. Nije ni meni jasno, s obzirom na to da Hrvatska ponovno postaje emigrantska velesila, ako ćemo vjerovati random komentarima akademske mladeži.

Na koje je sve načine Zagreb zakucao mladog Čeha za svoje raspjevane grudi? Evo što mi kaže o metamorfozi koju mu je Hrvatska priuštila: 'Ova sredina pružila mi je drukčiji pogled na društvene mehanizme i komunikaciju. U početku sam mislio da ako mi se nešto kaže direktno i nepristojno, naprosto je riječ o vulgarnoj osobi. Onda sam naučio da je to legitimni način na koji se izražavate. Sada toleriram puno više takve izravnosti. Drugo, naučio sam što znači sporo živjeti i koje su prednosti toga. Opušta me ovaj ritam. Ljudi nisu toliko u stresu i ne prenose ga drugima. Vrlo različito od situacije u Pragu. Ukratko, naučio sam više uživati u životu.'

Gledajući kako su Hrvati ponosni na svoju česticu zemlje i mora, Jan je skužio da je postao češki patriot. Kaže da vadimo zastave u svakoj mogućoj prilici, što ga je potaklo da bude manje sramežljiv oko vlastitog identiteta: 'Hrvati to definitivno moraju zadržati. Taj ponos. I to ne samo pomoću alkohola, nego i solidarnošću koja se posebno pokazala u nedavnim poplavama. Ne mogu zamisliti da bi Česi tako reagirali.'

A žene? Jan lansira prvi kompliment: 'Hrvatice nemaju tzv. bitch shield'.' Taj oklop u hrvatskom ženskom slučaju zamijenjen je komunikativnošću i otvorenošću koja je Čeha nemalo puta zbunila. Kolegice s posla pozivale bi ga doma na ručak, bile ljubazne, simpatične, prijateljske... i to je to. Nema dalje. Jan je bio prisiljen spoznati da postoje žene koje su ful zainteresirane za muškarce - u striktno prijateljskom smislu.

Skužio je i konzervativizam - moralni, modni, kulturološki: 'Hrvatske sponzoruše su vrlo očite. Ima takvih žena i na Zapadu, ali svoju strategiju ostvaruju puno suptilnije. Dosta je cura ovdje opterećeno idejom da ne ispadnu prelake. Malo mi je to licemjerno i uvjetovano katoličkim moralom. Iz istog razloga mnoge se srame pričati o intimnijim stvarima, očekuju od dečka da preuzme svoju tradicionalnu ulogu zaštitnika i opskrbljivača, jakog i odlučnog. I da, vole se svađati. Onako, radi svađe. Sjećam se kada sam šetao s prijateljicom i pored nas je prošla cura u, kako vi to kažete, dopičnjaku. Prijateljica je iskomentirala nešto o njenom lakom moralu. Zašto? U Češkoj, to je žena koja se dobro obukla.'

Praški mladić priznaje da mu je Zagreb unaprijedio društveni život. Osakatio ga je s nekoliko svakodnevnih fenomena – lošim prijevozom, kretanjem na ulici ili stajanjem u tramvaju koje ne ostavlja prostor drugima, siromašnijom ponudom u samoposluživanjima, zračnom povezanošću. Zagreb još uvijek nije direktno povezan s Pragom, kao ni s brojnim drugim međunarodnim destinacijama. Jednom je morao letjeti doma preko Istanbula.

Iako, mislim da na sve to zaboravlja... kada Hrvati puste svoje glasnice.