„Studija je pokazala da je između 2004. i 2014. došlo do rasta pojave socijalne segregacije u 80 posto njemačkih gradova“, rekao je jedan od autora studije Marcel Helbig za ARD.

On i koautorica studije Stefanie Jaehnen su u 74 njemačkih gradova ispitivali gdje žive osobe koje primaju neki oblik socijalne pomoći. Tako su došli do tzv. segregacijskog indeksa koji pokazuje zastupljenost siromašnijih dijelova društva te koliko njih bi trebalo odseliti u neke druge dijelova grada kako bi socijalna rasprostranjenost bila približno jednaka.

Među gradove s najvećom tendencijom stvaranja socijalnih geta spadaju Potsdam, Rostock, Schwerin, Halle i Weimer. Pritom se redom radi o bivšim istočnonjemačkim gradovima.

„Ovdje postoji jasna granica: oni koji zarađuju manje ostaju u svojim socijalističkim naseljima na rubu grada, dok bolje stojeći useljavaju u restaurirane mondene povijesne jezgre gradova“, objašnjava Helbig.

Ovaj trend se djelomice može uočiti i u Berlinu, gdje su danas skupe i pomodne četvrti poput Prenzlauer Berga nekada bile četvrti za siromašnije slojeve stanovništva, dok su oni kojima je to država dopuštala selili u novogradnje s višim stambenim komforom poput centralnog grijanja.

Drugi razlog je taj što se subvencionirani stanovi nalaze uglavnom na rubovima grada u naseljima koja nisu zanimljiva za privatne ulagače.

Izuzetak od ovog trenda su gradovi poput Dresdena ili Magdeburga, koji su u 2. svjetskom ratu bili gotovo potpuno uništeni pa tako danas ni nema urbanističke podjele na starogradnju i novogradnju.

Na zapadu zemlje najviši stupanj socijalne segregacije se bilježi u gradovima poput Koelna, Dortmunda ili Essena.

U dijelovima grada s nižim socijalnim slojem stanovništva povećana je i zastupljenost obitelji s djecom, što negativno utječe na njihov razvoj.

„Iz istraživanja znamo da i dio grada u kojem djeca odrastaju utječe na uspjeh u školi i kasnije u karijeri“, zaključuje Helbig.