Mandić kaže da, što je više upozoravao na smrtnost od azbestnih čestica koje se kao mali projektili zabijaju u pluća, to su ga više ušutkavali političari, uprava tvornice, a u svemu su prednjačili njegovi nadređeni, piše Slobodna Dalmacija.

Njegovim rješenjem o zatvaranju tvornice u 2000. godini spašene su stotine života i tisuće ljudi koji žive u blizini tvornice. Sada govori o zataškavanju, skrivanju podataka o oboljelima... 'Otpor pri poduzimanju mjera zaštite na radu imao sam kod nadzorno-tehničkog osoblja tvornice, od kojih su pojedinci pokušavali dokazati da azbest uopće nije štetan za ljudsko zdravlje.

Nažalost, od svojih pretpostavljenih nisam imao nikakvu podršku u nadzoru tvornice Salonit, a posebno nakon izdavanja rješenja o zabrani rada pojedinih pogona 2000. godine, te sam krajem 2000. godine od svojih pretpostavljenih pismeno zatražio da me oslobode nadzora tvornice Salonit', kaže Mandić, navodeći da je, usprkos pritiscima, redovno zatvarao pogone. 'Da su pravodobno poduzimane mjere zaštite na radu u tvornici Salonit, mnogi životi bili bi spašeni te ublažene bol i patnja mnogih zaposlenika oboljelih od azbestoze.

Uvijek sam se čudio pojedinim zaposlenicima, posebno rukovoditeljima tvornice koji su zastupali mišljenje da azbest nije štetan za ljudsko zdravlje, a posebno skrivanju podataka o zaposlenicima oboljelim od azbestoze, nastojeći njihove bolesti pripisati nekim drugim bolestima', govori Mandić, napominjući ipak da ni sami radnici nisu bili svjesni opasnosti za zdravlje.

'Kod preuzimanja mjera zaštite na radu za zaštitu zaposlenika Salonita, nažalost, u početku sam najveći otpor imao od samih zaposlenika, prvo zbog nekorištenja osobnih zaštitnih sredstava i zaštitne opreme i rada suprotno pravilima zaštite na radu te straha zaposlenika od gubitka radnih mjesta, prilikom izdavanja rješenja o zabrani rada pojedinim pogonima', kaže Mandić.