Ovi rezultati prilično se dobro podudaraju s nalazima istraživanja MyPlace Europske komisije koje je utvrdilo da mladi u Hrvatskoj slabo poznaju povijest, osobito Drugi svjetski rat, da su skloni vojnoj diktaturi, da razdoblje NDH doživljavaju kao treći najvažniji događaj te da stavove prema povijesnim zbivanjima uglavnom usvajaju od roditelja, prijatelja i preko Facebooka, a nedovoljno u školi i od medija.

Upitnik ‘Ususret reformi nastave povijesti’ koji je proveo anketu o mišljenju učenika i nastavnika o dosadašnjoj nastavi povijesti, kao i o očekivanjima od najavljene kurikularne reforme, ispunilo je 769 ispitanika od kojih 86,7% još uvijek sudjeluje u obrazovnom sustavu. Sedamdeset posto njih su učenici, a 16,7% nastavnici od kojih više od polovice predaje povijest. Sedamdeset posto ispitanika je u dobnoj skupini između 15 i 25 godina.

Miljenko Hajdarović, profesor povijesti u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala i pokretač upitnika, za tportal je rekao da nalaze još treba analizirati, međutim, smatra da su neki zaključci prilično očiti.

Budući da na ozbiljnu reformu kurikuluma, odnosno nastavnog programa, čekamo već dugi niz godina, očekivanja od najavljenih promjena su velika. Svi odgovorni za njezino provođenje, uključujući i resornog ministra, zaklinju se da neće biti kozmetičke, već suštinske, da će biti manje bubanja napamet, a više razumijevanja i povezivanja gradiva itd.

Tako nešto važno je za sve predmete, no nalaz EK prema kojem na odnos mladih prema hrvatskoj povijesti više utječu roditelji, prijatelji i Facebook nego nastavnici, ne bi trebalo ignorirati. Koliko god nas studije uče da je svugdje u svijetu uobičajeno da se političke orijentacije djece u znatnoj mjeri podudaraju s onima roditelja, to ipak ne bi trebalo toliko drastično utjecati na interpretacije povijesti, kako se čini da utječe kod nas.

Stoga je jasno da u predstavljanju povijesti u našim školama nešto treba ozbiljno mijenjati. U tom kontekstu posebno su zanimljive kritike koje su u anketi na račun trenutne nastave povijesti iznijeli učenici. Evo nekih od najzanimljivijih:

Veličanje NDH.
Isključivo predavačka nastava.
Štrebanje činjenica, nepovezivanje s ostalim gradivom, učenje kroz frontalni način rada, sjediš, slušaš, a onda to kao papiga ponoviš kad odgovaraš.
Lažne informacije o Hrvatskoj i svijetu u 2. svjetskom ratu.
Gledanje na povijesnu zbilju kroz različite ideološke pretpostavke.
Laži i neistine o području koje utječu na današnju reviziju povijesti. Povijest bi trebala biti objektivna i istinita koliko god ta istina 'boljela' ili se mi s njom ne slagali. Npr. izmišljene brojke o Bleiburgu; ustaški pokret se opravdava kao tisućljetna čežnja za hrvatskom državom; laži o Domovinskom ratu – broj stradalih, Hrvatska 'nije imala oružje', broj oborenih zrakoplova u Domovinskom ratu (ispada da smo, po broju, oborili cijelo američko zrakoplovstvo…)
Izrazita ideološka pristranost predavača na temama od početka 20. stoljeća. Postojanje tabu tema u istom razdoblju.
Indoktrinacija u kontekstu trenutnog političkog sustava.
Uvijek postoje teme o kojima je zabranjeno govoriti!
Nedostatak audiovizualnih sredstava, odnosno, tehničke opremljenosti škole.
Posjeti muzejima, arhivima i povijesnim institutima svedeni su na minimum.
Naglasak je na muškoj povijesti. Ne daju se komentari o dubokoj neravnopravnosti žena i o razlozima te neravnopravnosti. ITD…

Gotovo svi ispitanici složili su se da nema teme o kojima se na povijesti ne bi trebalo pričati, ali su ipak naveli nekoliko osjetljivih. Među njima su:

Genocidi,
Domovinski rat,
Holokaust,
općenito ratni zločini,
etničko čišćenje,
razdoblje NDH (uz naglasak na Jasenovac i Bleiburg),
Hrvatska u sklopu Jugoslavije (istaknuto uloga Tita i Tuđmana) itd.

Političari i Crkva – dalje prste od povijesti!

Zanimljivo je da velika većina ispitanika, čak 97,7% smatra da političari ne bi smjeli izravno utjecati na sadržaje nastave povijesti. Nešto malo manje, 89,9% njih isto je reklo za Katoličku crkvu. To je logično jer se interpretacije povijesti, osobito hrvatske, jako razlikuju ovisno o političkoj, ali i konfesionalnoj pripadnosti. No ništa manje važna nije ni činjenica da je nova europska studija pokazala da je povjerenje mladih u hrvatske političare izuzetno nisko.

Hajdarović smatra da se puno može iščitati i iz činjenice da od 769 ispitanika, čak 75% njih smatra da je povijest nastavni predmet od posebnog nacionalnog interesa za Hrvatsku. Taj je broj još veći kod nastavnika povijesti koji su odgovorili potvrdno u 92% slučajeva.

'Što nam to govori? Rekao bih da se povijest još uvijek koristi za gradnju hrvatskog nacionalnog identiteta. Daleko smo od 1991. godine kada se trebalo postaviti vrlo jasno, crno-bijelo, tko je tko. Petokraka u JNA bila je simbol neprijatelja, pa se to isto preselilo i na petokraku iz 1941. godine. Još i danas vidim po društvenim mrežama usporedbe koje pitaju 'koji je simbol Hrvatske?' a na slici se prikazuju petokraka i šahovnica s ustaškim U. Izabrati nacionalni identitet kao osnovni je vrlo lako. Dio ste velike grupe koja ima iste simbole i rituale. Osjećate se dobro i zaštićeno. Dio ste poželjne Mi grupe i s prezirom gledate na One druge', kaže Hajdarović.

Urednik Povijesnog portala smatra da današnji nastavni planovi i udžbenici napisani po njima zapravo nisu loši; najveća zamjerka im može biti to što su malo preopširni.

Puno veći problem je, kaže, ono što se zbiva u učionicama jer u konačnici povijest je stvar interpretacije. Učionica je mikrokozmos u kojem nastavnik može biti shvaćen kao Sunce oko kojeg se sve okreće.

'Nastavnik daje naglasak, on usmjerava. U društvu koje je dominantno nacionalističko i konzervativno – kakav naglasak može dati nastavnik? Udžbenik može biti prema nastavnom planu i u isto vrijeme nositi drugačije poruke u podtekstu.

Nedavno sam za potrebe jednog okruglog stola ukratko analizirao tekstove dvaju udžbenika samo u području pitanja ustaša i partizana. U cijelom poglavlju jedina riječ koja je bila podebljana i ispisana crvenim slovima, bila je da su partizani bili ateisti. Suptilnom igrom riječima stvara se određeni odnos prema određenoj skupini. Nadalje, ti isti ateisti su 1945. godine proveli 'križni put'. Ima li takva složenica određenu emocionalnu težinu u državi koja ima 96% katolika?' pita retorički čakovečki nastavnik povijesti.

Vječna natezanja na liniji partizani - ustaše

Dok neki neprekidno ponavljaju da bi trebalo provesti neke opsežne lustracije, revizije Zakona o općem oprostu i dubinske analize NDH i njezinih zločina, kako bi se svako pitanje i svaka tema u našem javnom životu prestali završavati polemikom o partizanima i ustašama, Hajdarović je uvjeren da tu zapravo ne treba biti nekakvog posebnog konsenzusa.

'Stvari su poprilično jasne. Znamo tko je surađivao s okupatorom i provodio rasne zakone. Isto kao što znamo tko je bio nositelj antifašističke borbe. Osveta koja se diljem Europe zbila nakon kapitulacije nacista, ne mijenja karakter antifašističke borbe. Naravno, tu se u sljedećem koraku povlači pitanje tko je bio Tito. Bez bojazni da nas netko proglasili Jugoslavenima ili jugonostalgičarima, moramo jasno reći da je Tito bio državnik koji je između Istoka i Zapada relativno uspješno vodio višenacionalnu državu. Pri tome nije bio bez grijeha, ali treba imati povijesni pregled okolnosti u kojima je vodio državu u Hladnom ratu', rekao je.

Za sve civilizirane države svijeta, ističe, Drugi svjetski rat bio je najznačajnija prekretnica u povijesti. To je bio, tako reći, početak gradnje novog svijeta. Hrvatska je samostalna 25 godina, a mi još uvijek propitujemo našu prošlost. Kod nas iste političke elite vladaju već 25 godina, a njima je lakše osvajati vlast na temelju polarizacije oko događaja od 1941. do 45. nego da stave točku na ta pitanja i suoče se s izazovima tranzicije. Naša tranzicija se ne rješava, već se zadržava status quo', pojasnio je.

Još se ne možemo odreći mitološkog kiča

Prema Hajdaroviću kod nas još nije sazrelo vrijeme za kritički pogled na nacionalnu povijest pa smatra da nova kurikularna reforma neće ući u dekonstrukciju nacionalnih mitova koji su često na rubu istine, a ponekad i s one druge strane.

'Za naše društvo još uvijek je važno reći da je knez Branimir bio međunarodno priznat, da je Tomislav bio značajan kralj ili da su Zrinski i Frankopani pružili snažan otpor bečkom dvoru. Među povjesničarima, naravno, ima rasprava o tim pitanjima, no one su daleko od očiju javnosti', zaključio je.

Pitanje koje otvaraju ovakvi rezultati našeg zapuštenog, kaotičnog školskog sustava, jest sljedeće: Možemo li od generacija koje u njemu stasaju očekivati neko konačno oslobođenje od bremena povijesne shizme i okretanje budućnosti? I može li netko napokon naći dovoljno snage i odlučnosti da taj kaos uredi?