U Hrvatskoj je trenutačno slobodno za prodaju više od 459 tisuća hektara državnog poljoprivrednog zemljišta.

U Osječko-baranjskoj županiji ukupno je državnog poljoprivrednog zemljišta 85,5 tisuća hektara, a slobodno je za raspolaganje tek 3.826 ha. U usporedbi s drugim, primjerice Požeško-slavonskoj županiji koja ima 27 tisuća državnog zemljišta, a slobodno je gotovo 15,5 tisuća ili Splitsko-dalmatinskoj gdje je od 48,3 tisuće državnog poljoprivrednog zemljišta na raspolaganju čak preko 38 tisuća hektara, čini se da je situacija u Slavoniji najuređenija. No iza tih brojki kriju se mnogobrojni problemi.

'Kod nas je malo državnog poljoprivrednog zemljišta koje nije u funkciji, koje se ne obrađuje. Naša županija bila je vodeća u poljoprivredi do 2002. do 2003. kada su pokrenuti procesi privatizacije. Baš zato što smo bili prvi u tom procesu, danas imamo situaciju da su naši korisnici bez ugovora. Tek na pravu o privremenom korištenju na pet godina, a u toj situaciji teško se mogu povući sredstva iz europskih fondova. Nitko sa sigurnošću ne može znati hoće li pravo korištenja zadržati pri novom natječaju, pa ne može planirati dugoročniji razvoj obiteljske poljoprivredne proizvodnje. I banke gledaju na te procese u Hrvatskoj i stoga ne žele investirati', kaže osječko-baranjski dožupan Željko Kraljičak, HDSSB-ov predsjednik Odbora za poljoprivredu.

Problemi su kulminirali prošle godine kada je jedan od dugogodišnjih korisnika iznenada ostao bez svoje zemlje, pa se fizički obračunao s djelatnikom osječke Agencije za plaćanja u poljoprivredi koji je zbog nanesenih ozljeda završio u osječkom KBC-u, a ostali djelatnici nastavili posao pod nadzorom zaštitara.

'U pravilu su se pojavile poteškoće jer su zbog bodovanja, a prema kriterijima iz samog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, pojedine skupine bile favorizirane. Primjerice, dovoljno je bilo da ste mladi i iskazali želju da se bavite stočarstvom. Na to ste mogli skupili dovoljan broj bodova i na taj način dotadašnjem korisniku koji se bavio isključivo ratarstvom. Taj je korisnik jednostavno ostao bez oranica i pritom mu nije pomogla činjenica da je cijelo desetljeće u to zemljište ulagao svoji trud i sredstva' , kaže Kraljičak.

Osim neriješene situacije s ugovorima na dulji rok, Kraljičak vidi problem i u tome što je sve sada stavljeno na tržište, s tim da se donesenim zakonom bivšeg ministra Tihomira Jakovine, izgubila jasna granica između onoga što trebaju dobiti trgovačka društva i onoga što trebaju dobiti obiteljska gospodarstva. Naime, trgovačka društva koristila su svoje koncesije i dugogodišnje zakupe, a uz to su se dodatno javljali na natječaj za onaj dio zemljišnog fonda koji je prvobitnim programom i sporazumima bio namijenjen isključivo obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Vidljivo je da novim zakonom to nije razriješeno. Jako je malo onog zemljišta koje je uvedeno u posjed na 50 godina', upozorava naš sugovornik.

Na neodrživu situaciju u Slavoniji ministra poljoprivrede Davora Romića upozorio je i osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić koji je također istaknuo nepravedne kriterije za zakup poljoprivrednog zemljišta. 'Tržište poljoprivrednih proizvoda je neuređeno, a izrada sustava navodnjavanja preduga. Zbog sve iz dana u dan sve je manje obiteljskih gospodarstava, što dovodi i do manjeg broja radnih mjesta pa su stanovnici primorani iseliti se u potrazi za poslom. Naime, Osječko-baranjsku županiju napustilo je 35.000 osoba u proteklih deset godina', podsjetio je župan Šišljagić.

Da bez okrupnjenih parcela nema konkurentne poljoprivrede, ni strategija, ni ruralnog programa, a niti povlačenja novca iz europskih fondova, smatra i Blaženka Mičević, ravnateljica Agencije za poljoprivredu.

'Prosječna državna čestica velika je 1,37 hektara, a to je podloga za komasaciju. Imamo 70.000 hektara upisanih kao općenarodna imovina, što otvara postupak uknjižbe prava vlasništva. Naime, ako ugovor o zakupu državne zemlje nije upisan u gruntovnicu, zakupci se ne mogu javiti za potpore iz Programa ruralnoga razvoja. Nama se većina ugovora o zakupu vraća iz gruntovnice jer nije usklađeno stanje s katastrom i zemljišnim knjigama. Izgubili smo godine, nismo to riješili, sada se bavimo time, a situacija doslovce gori. Zbog toga ćemo ostati bez novca iz europskih fondova, a ni banke ne daju kredite ako vlasništvo i zakup nisu uredno evidentirani. To je gorući problem zemljišne politike', izjavila je u razgovoru za medije ravnateljica Mičević.

No dožupan Kraljičak smatra da su za kvalitetnu komasaciju potrebna ozbiljna financijska sredstva koja nisu osigurana u ovogodišnjem proračunu te da komasacija bez Zakona o nasljeđivanju vodi ponovo u isti problem.

'Usitnjenost obiteljskih gospodarstava i izostanak Zakona o nasljeđivanju koji će vrlo jasno odrediti da se dosadašnji posjedi ne mogu u nedogled dijeliti pa primjerice, govori kakva je tradicijska poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj. Primjerice, posjed od 100 hektara kroz nekoliko generacija rascjepka se na desetke malih parcela. Iz toga možemo iščitati koji su stvarni nedostaci takve jednoj proizvodnje i koliko država nema jasne mehanizme riješiti ovaj problem', kaže Kraljičak.

Prema njegovim riječima rješenje leži u svijesti prvo politike, a onda i svih ostalih, da hrvatski poljoprivredni proizvođači mogu preživjeti samo ako im se osigura da ravnopravno nastupaju na nacionalnom tržištu. Također treba spriječiti sve one koji skrivenim potporama, dodatnim subvencijama ili dampinškim cijenama nastupaju na hrvatskom tržištu.

'Tu moramo uvesti reda i pritom sačuvati police hrvatskih trgovačkih centara s domaćim prehrambenim proizvodima. Zatim moramo u rastućoj djelatnosti kao što je turizam stvoriti preduvjete da hrvatski proizvod postane doživljaj u turizmu. Uz te pretpostavke moći ćemo na jednom malom tržištu od četiri milijuna potrošača s velikim mogućnostima i resursima urediti odnose. Proizvođači hrane moraju brinuti o što kvalitetnijem proizvodu, a pritom bi im mole pomoći mlade školovane snage. Tada će hrvatski prehrambeni proizvod biti cijenjen i tražen na domaćem i europskom tržištu, a poljoprivreda na stabilnim nogama', smatra Kraljičak.

Pitanje je možemo li donijeti jedan univerzalni gospodarski program koji će vrednovati cijelo područje RH. Da li se neki odnosi u veličini i sadržaju mogu biti vrednovani jednako na otoku, dalmatinskom zaleđu, gorsko-planinskom području ili recimo u Slavoniji?

'Mislim da takav pravilnik ne postoji, a kako to izgleda u praksi vidjeli smo posljednjih 12 godina. Bojim se da ćemo ponovo donijeti kriterije za vrednovanje nekih programa a da oni u konačnici neće osigurati razvoj poljoprivrede, možda će nekima osigurati samo prava i to izvršna. Danas imati prirodni pašnjak u Lici u ekološkoj proizvodnji, s obvezom da se jednom godišnje pokosi, jamči pravo skoro 10 tisuća kuna godišnje, što je pet puta veće pravo od onog koje ima jedan proizvođač pšenice u Slavoniji. Ta se prava previše rasipaju, potičemo proizvodnje koje ne stvaraju dodatnu vrijednost, a u isto vrijeme slabimo prave proizvođače, a time i njihov proizvod koji je manje konkurentan', kaže Kraljičak.

No dok politika i struka rade na agrarnoj reformi, zemljištu prijete i druge opasnosti. Prvenstveno su to prenamjene poljoprivrednih zemljišta u mješovito i građevinsko, a što se najčešće događa na lokalnoj razini, izmjenama prostornih planova općina i županija. Ranijih godina na to je upozoravao saborski zastupnik Ivica Pančić optuživši HDZ da je omogućio građevinskim tajkunima goleme zarade jer je njihova jeftino kupljena poljoprivredna zemljišta preko noći prenamijenjena u građevinske zone, a najviše na području Dubrovačko-neretvanske i Splitsko-dalmatinske županije. Kako je tada tvrdio Pančić, radilo se o poslu u kojem su se vrtjeli milijuni eura i koji je, kako je isticao tada bio jednak pretvorbenim makinacijama iz devedesetih.

U novije vrijeme popularno je i stvaranje gospodarskih zona, što također pridonosi smanjenju poljoprivrednih zemljišta, a sve to jasno ukazuje da je površina za proizvodnju hrane, sve manje.

Dok je nekad Hrvatska proizvedenom hranom mogla nahraniti četiri puta više stanovnika nego što ih ima, sada je osuđena na istu toliku količinu hrane iz uvoza.