Nakon dugotrajne gospodarske krize i tek slabog oporavka u 2015. godini, za pretpostaviti je da će gospodarske teme u finišu predizborne kampanje igrati veću ulogu nego što je bilo uobičajeno do sada. Najveći politički suparnici, HDZ i SDP, još uvijek nisu razotkrili detalje svojih gospodarskih programa. Ipak, iz dosadašnjih najava može se zaključiti da su obje strane ponovno odlučile zaigrati na kartu poreznih reformi. Koliko god ekonomisti tumačili da je izvjestan trend daljnjeg rasta javnog duga što iziskuje smanjenje proračunskih rashoda, a ne poreza, političari u predizbornim javnim obraćanjima spremno obećaju upravo porezno rasterećenje.

SDP, predvođen ministrom financija, otkriva planove daljnjeg povećanja neoporezivog dijela plaće, povećanja poreznog razreda na koji se porez plaća po stopi od 25 posto te u nešto dužem roku potpuno ukidanje stope poreza na dohodak od 40 posto. Iako s nedefiniranim vremenskim rokom, i dalje najavljuje uvođenje poreza na vlasništvo nad nekretninama od kojeg odustalo u proteklom mandatnom razdoblju. Uz to ne treba zaboraviti da je SDP-ova Vlada nedavno uvela oporezivanje dohotka od kamata na štednju te da početkom sljedeće godine počinje oporezivati kapitalne dobitke od otuđenja financijske imovine. Kod HDZ-a u najavama poreznih izmjena najjasnije razaznajemo namjeru postupnog smanjenja opće stope PDV-a te spuštanja stope PDV-a na dječju hranu i dio prehrambenih proizvoda.

Nema sumnje da će obje strane nastojati uvjeriti birače da pripremaju porezne reforme koje usmjerene snižavanju poreznog opterećenja i povećanju pravednosti u oporezivanju. No, takva uvjeravanja treba uzimati sa zrnom soli. Kao prvo, porezno rasterećenje u pravilu dovodi do pada poreznih prihoda što, uz nepromijenjene državne rashode povećava deficit i javni dug. Povećanje pravednosti u oporezivanju nije mjerljiv cilj te je njime lako manipulirati. Konačno, treba uvijek i nanovo naglašavati kako porezni sustav nije prepručljivo često mijenjati jer to opterećuje poslovanje poduzetnika i povećava troškove ispunjavanja poreznih obveza.

Ako se već provodi porezna reforma, onda ona treba biti sustavno razrađena, treba pridonijeti jednostavnosti i razumljivosti poreznog sustava te logičnoj povezanosti među poreznim oblicima.

Imamo li pravedne poreze?

No, vratimo se pitanju pravednosti u oporezivanju. Obično se smatra da su porezi pravedni kada osobe s višim dohocima i većim bogatstvom plaćaju više poreza od onih s manjim dohocima, odnosno bogatstvom. I to ne samo apsolutno više, nego i relativno više. Pravednim se, naime, smatra da oni bogatiji kroz poreze vrate društvu veći dio ostvarenih dohodaka (i bogatstva). U tom slučaju kaže se da je porezni sustav progresivan.

Naše društvo ima izraženu sklonost egalitarnosti u dohocima i bogatstvu, pa su obnašatelji vlasti porezne reforme, barem deklarativno, najčešće provodili s ciljem povećanja progresivnosti u oporezivanju. Usprkos tome, naš porezni sustav u cjelini nije progresivan. Ne ulazeći u dublju i složeniju analizu, može se ustvrditi da u njemu, dapače, najveći značaj imaju porezi koji se smatraju regresivnim (kao što su porez na dodanu vrijednost i neki oblici trošarina), odnosno proprocionalnim (kao što su doprinosi za socijalno osiguranje). Preko 80 posto svih poreznih prihoda dolazi od tih poreza, dok se direktnim porezima (porez na dobit, porez na dohodak) u Hrvatskoj prikuplja manje od 20 posto poreza.

Primjerice, prihod od poreza na dohodak koji je od svih poreznih oblika najprikladniji kao instrument redistribucijske politike, u Hrvatskoj čini tek 10 posto ukupnih prihoda opće države. Za usporedbu, u zemljama Europske unije čak trećina poreznih prihoda dolazi od direktnih poreza, a značaj poreza na dohodak u strukturi poreznih prihoda je u prosjeku gotovo 2,5 puta veći nego u nas.

Porezni je sustav u svojoj osnovnoj strukturi kreiran sredinom 90-tih godina kada je najvažnije bilo osigurati izdašne i sigurne izvore prihoda oslanjanjem na porezne oblike kod kojih je osnovica široka i koje je teže izbjeći, a to su porezi na potrošnju i doprinosi za socijalno osiguranje. Iako su se u međuvremenu promijenile brojne značajke poreznog sustava, glavni stupovi tog sustava ostali su neizmijenjeni, što je zapravo i logično jer generiraju stabilne i dostatne prihode.

Mnogobrojne porezne reforme kojima smo svjedočili zadnjih godina i koje su trebale pokazati kako su nositelji ekonomske politike agilni u nastojanju da osiguraju pravedniju raspodjelu dohotka i bogatstva, nisu bile mnogo više od bacanja prašine u oči. Zapravo se radilo o tome da nije bilo političke volje i odlučnosti da se provedu doista nužni reformski zahvati na drugim područjima i stvori povoljnija investicijska klima i konkurentnije poslovno okružje.

Suzdržite se od poreznih reformi!

Rezultat takvih 'poreznih reformi' je svojevrsni hrvatski porezni paradoks. Unatoč tome što Hrvatska porezom na dohodak preraspodjeljuje najmanji dio BDP-a u čitavoj Europskoj uniji (svega oko 3,5 posto), ona istodobno ima natprosječno visoku najvišu graničnu stopu poreza na dohodak od 47,2 posto, koju i dalje primjenjuje na niskim razinama dohotka. Iznos prihoda koji se prikupi od poreza na dohodak nizak je zbog uske porezne baze i niza olakšica. On ujedno govori da se smanjenjem najviše granične stope poreza na dohodak ne bi izgubilo mnogo prihoda, ali bi se možda mogli ostvariti pozitivni učinci na zapošljavanje najstručnijih radnika i njihovo zadržavanje u zemlji.

Danas se općenito smatra da porezne reforme trebaju imati karakter strukturnih reformi, odnosno reformi koje podižu produktivnost ili angažman faktora proizvodnje te mogu povećati potencijalni output i rast. Osnovni cilj porezne reforme stoga treba biti smanjenje poreznog klina. Najjednostavnije, porezni klin je razlika između bruto i neto dohotka. Zbog stanja u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, smanjenje poreznog klina u nas nije preporučljivo postizati snižavanjem stope doprinosa socijalnog osiguranja, već poreza na dohodak.

Kako ima vremena za dotjerivanje gospodarskih programa prije nadolazećih izbora, kreatori stranačkih gospodarskih programa još uvijek mogu razmisliti o sljedećim preporukama: 1) suzdržati se od poreznih reformi i usredotočiti se na konsolidaciju rashodne strane proračuna, 2) osigurati pravednost drugim elementima fiskalnog sustava, a ne porezima, 3) ako se već inzistira na poreznim reformama, neka one idu za poreznim rasterećenjem rada. U tom slučaju, 4) nadoknaditi izgubljeni prihod jedinica lokalne samouprave uvođenjem jednostavnog oblika poreza na vlasništvo nad nekretninama, i, povezano s time, 5) prihod od porez na dohodak zadržati kao prihod središnje države. To će omogućiti državnoj razini da ga koristi kao instrument stabilizacijske politike u budućnosti, a da time ne ugrozi funkcioniranje jedinica lokalne samouprave.