"Rusi su mahali i smiješili se. Izgledali su vrlo umorni od borbe", kaže Abdul Kajum, koji je bio graničar na mostu koji preko Amu Darje vodi u današnji Uzbekistan.

Nakon 1,5 milijuna mrtvih Afganistanaca i gotovo 15.000 sovjetskih vojnika, Crvena armija povukla se poražena. Nadvladali su je borci mudžahedinskog pokreta otpora.

Odluku o invaziji na Afganistan 27. prosinca 1979. u tajnosti je donio politbiro Komunističke partije. U službenoj propagandi potez je opisan kao pružanje pomoći "bratskom narodu" suočenom s islamističkom pobunom.

Dvije zemlje godinu prije potpisale su sporazum o prijateljstvu i suradnji. Afganistanom je tada vladao komunistički režim, čiji su se pripadnici vlasti domogli revolucionarnim državnim udarom 1978.

Kajum, kojem je sada 60 godina, prisjeća se konfuzije koja je zavladala kad su vojnici Crvene armije počeli prelaziti u Afganistan.

"Naši su mislili da se radi o vojnoj paradi i da će se odmah vratiti", rekao je.

Ali se Crvena armija nije okrenula.

"Bilo ih je mnogo, stvarno mnogo. Nemoguće za prebrojiti. Most su prelazili danima i noćima", ispričao je Kajum.

Mislili su da će biti lako

U Moskvi su mislili da će to biti lak zadatak. Ali nisu računali na nepopustljiv otpor mudžahedina koje su naoružavali Amerikanci, plaćali Saudijci, a logistički podržavali Pakistanci.

Njihove linije opskrbe preko planinskih lanaca Sovjeti nikako nisu uspjeli presjeći.

U travnju 1988. potpisan je sporazum o povlačenju 100 tisuća sovjetskih vojnika do 15. veljače 1989.

Povlačenje je bilo planirano u dvije faze. Prva, od svibnja do kolovoza, protekla je bez problema.

Druga je trebala početi 15. studenoga, ali je odgođena na mjesec dana jer su mudžahedini pojačali vojni pritisak.

Uvjeti su bili teški. Kolone vozila na putu od Kabula do granice trebale su proći prijelaz Salang na 3.600 metara nadmorske visine, u najoštrijoj zimi u posljednjih 15 godina.

Ni mudžahedini ih nisu namjeravali pustiti na miru pa su sovjetski vojnici ginuli do zadnjeg dana.

Predsjednik Mihail Gorbačov, koji je naredio povlačenje, godinama poslije prisjetio se okolnosti. "Centralni komitet bio je zasipan pismima da se okonča rat. Pisale su ih majke, žene, sestre vojnika..".

"Oficiri svojim podređenima nisu mogli objasniti za što se bore, što ondje rade i što žele postići", kazao je Gorbačov koji invaziju smatra velikom političkom pogreškom.

Bolje da su ostali

Kada je posljednji sovjetski vojnik prešao Most prijateljstva, mjesni trgovac Muhamed Salih sjeća se slavlja je uslijedilo.

"Ali kad znamo što se događalo u Afganistanu poslije, građanski rat i sve ostalo.. možda bi bilo bolje da su ostali", rekao je taj 76- godišnjak.

Tri godine poslije sovjetskog povlačenja, predsjednik Muhamed Nadžibulah podnio je ostavku. Bio je to kraj komunizma u Afganistanu.

Njegovu vladu zamijenila je jedna od raznih mudžahedinskih frakcija koje su istjerale Sovjete. A one su se brzo okrenule jedna protiv druge.

Afganistan je bio u ruševinama i razlomljeniji nego ikada prije. Iza horizonta tek se nazirao novi opaki rat i dolazak talibana na vlast 1996.