Srđa Popović (1937–2013) rođen je u Beogradu. Pravni je fakultet završio 1961. i postao partner u obiteljskom odvjetničkom uredu koji je 1933. osnovao njegov otac Miodrag. Ubrzo je postao najistaknutiji odvjetnik za područje ljudskih prava u Jugoslaviji. Poslije studentske pobune u Beogradu u lipnju 1968. uslijedila su uhićenja i suđenja, a gradom je kružila pjesmica:

'Zidovi, zidovi
niotkuda vrata
zovite mi, molim vas,
Srđu advokata.'

Branio je i mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt iz grupe Baader-Meinhof, Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića zvanog Vlada Revolucija, Milana Nikolića, Božidara Jakšića, Mihajla Mihailova, Momčila Selića, Dobroslava Paragu, Gojka Đoga, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, 'Beogradsku šestoricu', profesore izbačene s Filozofskog fakulteta…

Pripadao je peticionaškom pokretu te bio pokretač i potpisnik peticija za ukidanje članka 133. (verbalni delikt), za ukidanje smrtne kazne, za donošenje zakona o amnestiji, za uvođenje višestranačkog sustava u SFRJ…

Godine 1976. bio je jedan od osnivača Svjetske udruge pravnika.
Godine 1990. bio je predsjednik Nezavisne komisije za ispitivanje iseljavanja Srba s Kosova, a 1990/91. predsjednik Europskog pokreta u Jugoslaviji.

Godine 1990. pokreće prvi privatni medij u Jugoslaviji, tjednik Vreme, a 1993/94. bio je član Savjetodavnog odbora Helsinškog odbora za ljudska prava u New Yorku.

Godine 1993. dobiva nagradu Vladavina prava njujorške sekcije American Bar Association.

Poslije dolaska Miloševića na vlast iselio se s obitelji u SAD, a vratio se 2001. Suđenje za atentat na premijera Zorana Đinđića njegov je posljednji veliki proces, na kojem je bio odvjetnik obitelji Đinđić.

Autor je niza knjiga.