Dio ste međunarodnog tima koji je uspio iz fondova Europske unije povući šest milijuna eura za petogodišnje istraživanje, kojem je cilj mapirati usluge prelaska iz psihijatrijske skrbi za adolescente u psihijatrijsku skrb za odrasle. Kako ste u tome uspjeli?

Kako sam uspio? U taj sam projekt pozvan, a da biste bili pozvani u EU projekt, netko mora procijeniti da možete ravnopravno doprinijeti cjelokupnom projektnom konzorciju, koji treba biti dobro uravnotežen. Morate biti i znanstveno vidljivi i prepoznatljivi u svom području, a to podrazumijeva znanstvenu produkciju, istraživanja, objavljivanje radova i publiciranje u stranim međunarodno priznatim časopisima, predavanja. Činjenica da sam pozvan znači i kako je očito moguće biti dio suvremenih tijekova čak i na mjestima koja su zapostavljena ili se barem tako osjećaju.

Istraživanje će se provoditi u osam zemalja EU kroz pet godina te u svih 28 država jednokratno. Zbog čega je ono važno?

Cilj nam je u osam zemalja konzorcija provesti naturalističko dugoročno praćenje pacijenata koji prolaze tranziciju - koji prelaze iz psihijatrijske skrbi za adolescente u psihijatrijsku skrb za odrasle. Upravo u doba tranzicije je primijećen pad broja pacijenata, a riječ je o dobi javljanja najozbiljnijih duševnih poremećaja poput shizofrenije. To se ne bi smjelo događati jer, prema svim dostupnim saznanjima, učestalost psihičkih poremećaja jednaka je u svim razdobljima života od djetinjstva do starosti.

Jedan od kolateralnih ciljeva projekta je mapirati usluge prelaska iz psihijatrijske skrbi za adolescente u psihijatrijsku skrb za odrasle (tranzicija) u svih 28 EU zemalja, identificirati uspješnost i probleme u postojećim modelima. Upravo iz ovih razloga projekt uključuje zapošljavanje jednog znanstvenog pomoćnika na pet godina i punu bruto plaću jednoj osobi, a ovisno o uspješnosti projekta, postoji mogućnost zapošljavanja još jedne osobe. Sve to na teret EU-a.

Koja je vaša formula uspjeha pri aplikaciji na fondove EU-a?

Upornost i borba sa stalnim strahom može li se to postići iz male zemlje, institucije koja se nalazi u 'provinciji', a pri tome ostati normalan jer naše institucije očito nisu spremne za EU projekte budući da je ovo bio prvi projekt KBC Split u sedmom okvirnom programu EU-a. To je značilo i ishođenje identifikacijskog broja (PIC Number) koji je svojevrsni OIB ustanove kojim se ona identificira pred Europskom komisijom kao neprofitna, znanstveno istraživačka ustanova, osim usluga pružanja zdravstvene skrbi. Uključivalo je i prevođenje brojnih dokumenata na engleski kojima se taj status dokazuje: izvadak iz sudskog registra, Statut KBC Split, Zakon o zdravstvenoj zaštiti… Sve to nismo imali prevedeno i nepovratno sam uložio 15-20 tisuća kuna iz vlastitog džepa ulazeći svjesno u rizik.

Svi ovi dokumenti naime su trebali biti prevedeni i ovjereni od strane sudskog tumača, jer tada hrvatski jezik nije ni bio službeni jezik EU. Sad, kada je prvi projekt prihvaćen taj broj ostaje svim budućim kolegama koji požele aplicirati za EU sredstva. I ne moraju prolaziti taj skupi, dugotrajni i složeni projekt validacije.

Koliko je trajalo pisanje projekta?

Sam projekt je pisan i pripreman godinu i pol dana i prošao je dvostupanjsku evaluaciju neovisnih evaluatora. U savjetničkom odboru projekta su profesori Norman Sartorius i Mario Maj - obojica bivši predsjednici Svjetskog psihijatrijskog udruženja te Europskog psihijatrijskog udruženja. Norman Sartorius je i utemeljitelj i prvi predsjednik Divizije za mentalno zdravlje pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Tu je i profesor Pat McGorry, stručnjak iz područja tranzicije i ranih psihoza, koji je za svoj doprinos nositelj nagrade Australac 2010. Voditelj projekta je profesor Swaran Singh sa Sveučilišta Warwick, inače dobitnik nagrade 'Ponos Indije'.

O složenosti projekta i obujmu posla možda najbolje govori činjenica da je ukupna projektna dokumentacija u trenutku odobravanja od strane Europske komisije sadržavala 261 stranicu, a međusobni ugovor među sudionicima projekta dodatnih 66 stranica. Jedan od primjera zahtjeva koje EK postavlja je i činjenica da je jedan od međurokova bio i 2. siječnja 2013. Dakle iziskivao se predani rad i tijekom vrlo neuobičajenih termina. Pri tome je jako malo ljudi bilo upoznato s procedurom apliciranja i dobivanja projekta, iako je možda postojala dobra volja. Jedno od rijetkih mjesta gdje sam uvijek mogao zatražiti savjet i dobiti pomoć je Agencija za mobilnost i programe EU na čelu s gospođom Brankom Bernard.

Ostalo ste sve morali sami?

Prilikom apliciranja primijetio sam jednu bitnu razliku između RH, kao siromašne zemlje, i bogatih i moćnih europskih zemalja. Upravo mi se u segmentu dobivanja EU fondova ponašamo kao bogataši. Na stranu što je dobivanje ovog projekta u administrativnom smislu bio individualan posao, čak i da postoje timovi koji bi to radili, prema sadašnjem ustroju trebao bi postojati po jedan tim za svaki fakultet koji su u RH samostalni legalni entiteti. U drugim zemljama postoji jedna projektna služba i administracija na razini sveučilišta, koja odrađuje te poslove za bilo koju sastavnicu. Nije mi jasno zbog čega kod nas ne bi bilo moguće stvoriti takav jedan multidisciplinarni tim koji bi imao npr. pravnika ili pravnike s Pravnog fakulteta, ekonomiste s Ekonomskog, statističare s nekog trećeg fakulteta. Tako bi se dobio uigrani, stalni tim s većim protokom ideja i projektnih prijedloga, a time i veća stručnost.

Na popisu sudionika u projektu mahom su institucije iz najmoćnijih i najbogatijih država EU-a. Kako ste uspjeli da se na toj listi nađe i vaše ime, odnosno KBC Split?

Bitna je znanstvena vidljivost, ali i socijalni networking koji se najbolje ostvaruje kroz različite višednevne radionice koje su obično besplatne jer su sponzorirane od različitih fondacija i za koje kolege nažalost uglavnom nisu čule jer je protok informacija o takovoj vrsti edukacija, barem na periferiji, slab ili nikakav. Zahvaljujući pozornom praćenju takvih prigoda imao sam sreću dva puta prisustvovati seminarima u Salzburgu, koje organizira Američko-austrijsko društvo prijateljstva. Jedan seminar je bio iz područja psihijatrije u organizaciji Weill Cornell University iz New Yorka, a drugi u organizaciji Childrens Hospital of Philadelphia. Na oba seminara osvojio sam nagradu 'Excellent case presentation', sudjelovao sam na sličnom skupu i u Sienni u organizaciji Fondazzione Child. Svoje znanstveno i socijalno iskustvo obogatio sam i boravkom na Katoličkom sveučilištu Leuven, najprestižnijem belgijskom sveučilištu. Napominjem da nijedan od tih boravaka nije bio duži od mjesec dana, većina do jedan tjedan, jer sam cijelo vrijeme želio obavljati svoju primarnu aktivnost, a to je rad s pacijentima. Znanstveni rad gledam kao jednu nadopunu i hobi, možda sam zato i uspio postati dijelom ovog projekta. Vrlo važno je i dijeliti informacije, pa čak i one izvan struke.

Na koliko ste međunarodnih projekata surađivali?

'Ako izuzmemo nekoliko farmaceutskih kliničkih istraživanja, sudjelujem u radu dobrovoljne istraživačke skupine Intenational Child Mental Health Study Group (ICHM SG), riječ je o skupini entuzijasta s tri kontinenta i petnaestak zemalja poput Nigerije, Pakistana, Indije, Turske, Srbije, Grčke, BiH, Hrvatske, Njemačke, UK… čiji cilj je premostiti i smanjiti znanstveno istraživački jaz između razvijenih, zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja. Skupina je već odradila projekt 'Kvaliteta života i zlouporaba tvari među učenicima srednjih škola u zemljama u razvoju: pilot istraživanje Međunarodne skupine za istraživanje dječjeg duševnog zdravlja', a upravo je sada drugi projekt na razmatranju etičkih povjerenstava u različitim zemljama i uskoro krećemo i s njim. To je projekt 'Traumatsko iskustvo tijekom života i stresni životni događaji i povezanost s anksioznošću i depresivnim simptomima među adolescentima zemalja u razvoju: inicijativa ICHM istraživačke skupine'.
Ovo je potpuno suprotan primjer suradnje. Skupina nema financijska sredstva i osobno financiramo troškove istraživanja. A mnogi od nas se međusobno nikad nismo ni sreli osobno.

Član sam i skupine, odnosno Znanstvenog odbora Međunarodne konferencije o tranziciji koja će se održati u Veneciji krajem ove godine, a koja je polovično u iznosu od 100.000 eura financirana od strane jednog drugog EU fonda (SANCO FUND). Sudjelujem i u pripremi projektnog prijedloga u svezi fragilnog kromosoma X koji planiramo aplicirati prema sredstvima HORIZON fonda. Pripremamo i aplikaciju prema Američkoj fondaciji za sprečavanje suicida na temu genetike suicida u suradnji s PennState University iz SAD-a.

Je li vam međunarodni uspjeh donio i napredovanje u karijeri?

Ni približno, ponekad pomislim da mi je i odmogao.

Kako tumačite činjenicu da u statusu docenta predajete na pet fakulteta, ali ni na jednom nemate kumulativni radni odnos?

Predajem čak i na više od pet fakulteta. Zašto nisam u kumulativi, nije pitanje za mene.

Split jedini od velikih hrvatskih centara nema kliniku za dječju psihijatriju. Kako to tumačite? Jeste li je pokušali ustanoviti?

To je pitanje za milijun kuna, ustvari riječ je o četiri-pet milijuna. Ostala tri regionalna centra - Zagreb, Rijeka i Osijek - imaju takve odjele iz čega bi se dalo zaključiti da problem nije na ministarskoj razini ili razini HZZO-a već negdje niže. Riječ je o priči u koju sam involviran već dvanaestak godina i nisam još shvatio gdje je problem. Već dugi niz godina odjel dječje psihijatrije se spominje kao prioritet, ali se nalazi na 'listi čekanja', dok su brojni drugi projekti 'došli na red preko veze'. Moram priznati samo to da sadašnja uprava na čelu sa sanacijskim upraviteljem prim. doc. dr. sc. Koljom Poljakom pokazuje puno razumijevanje, kako za projekt tako i za problem nepostojanja dječje psihijatrije. Tako da smo sada u novoj fazi nadanja.

Kakva je danas situacija s psihičkim poremećajima i oboljenjima među djecom, odnosno adolescentima u Splitu, odnosno Hrvatskoj. Je li povećan ili smanjen broj pacijenata? Koji su najveći problemi?

Broj pacijenta je definitivno povećan u svim krajevima RH, ali bez pravih terenskih epidemioloških istraživanja teško je potvrditi da li je riječ o stvarnom povećanju broja poremećaja ili manjem strahu od psihijatrije, pa se roditelji s djecom više javljaju. Moj klinički dojam je da je riječ o stvarnom porastu broja, i to iz domene anksioznih, depresivnih poremećaja, psihosomatskih i poremećaja ponašanja.

Velik broj vaših kolega aktivan je u političkim strankama. Imate li i vi političkih ambicija?

Ja sam vrlo političan, a što se političarskih ambicija tiče: imao, probao i shvatio da to nije za mene. Bez ikakve osude bilo koga, za to je potrebno biti sagrađen od posebnog materijala i čovjek po mom mišljenju treba priznati sebi i drugima kad uvidi da nije za nešto i ne može ponuditi ono što je potrebno.

Kako komentirate rad aktualnog ministra zdravstva Rajka Ostojića?

Upao je u 'kašetu brokava', ne bih mu volio biti u koži. Zdravstvo se već dvadeset godina urušava iz raznoraznih razloga, ali opet, koliko god možda bila negativna percepcija zdravstva u javnosti, ponosan sam što sam dio jednog od rijetkih sustava koji funkcionira 24/7/365 i spreman je i na 'periferiji' uspješno odgovoriti na katastrofe tipa velikih autobusnih nesreća na autoputu, izlijetanja vlakova i slično. Bila bi šteta izgubiti takav sustav.