Kada ste zadnji puta imali u rukama neki od svojih djetinjih umjetničkih radova?
Ali baš svojih, ne od djece, brata/sestre/susjeda ;)? Jeste li ikada pomislili da bi mogli krasiti neki od zidova u stanu ili vas gledati s polica? Osjećate li sram pri samoj pomisli na tu situaciju? Pričajte mi o svojoj majci ... ovo zadnje je šala, naravno!

Ne želim vas plašiti psihoshizama, ali jeste li ikada pomislili kako biste mogli sami uokviriti svoju dječju crtariju i držati je negdje blizu oka/srca kako biste je mogli vidjeti/pogledati u danima kada mislite: ja samnitko i ništa ili život mi nema smisla?

Uopće nije važno koliko je vješto naslikana, nacrana, izrezana ... važno je da je vaša. Evo, moja mene gleda s police blizu kreveta u spavaćoj sobi.

Kolaž kojega sam izrezala i zalijepila s 10 godina, inspirirana skijanjem i vožnjom sedežnicama jajastog odnosno okruglastog oblika

Iskopala sam ga skupljajući stvari za krupni otpad, očistila od prašine i zalijepila na neki prastari karton pa između drvenijeh letvicah

Istovremeno sam pregledavala albume s fotkama ...

... i pronašla ove na kojima bezuba kolažiram ...


... i sjetila se koliko to zapravo volim! Ma šta sjetila, vidjela taj izraz lica na fotkama koji je čistooduševljenje i potpuna predanost/uronjenost u to što radim!

Ako vam se smješi otkaz možda vam prekopavanje podruma/tavana vrati sjećanje na kakav skriveni talent pa se njime konačno počnete i baviti u životu! Sve je moguće pogotovo ako osvijestite da ste nekada bili najbrži spermij :)

Ovaj simboličan uradi sam podsjeća na ono što sam/smo bili i još uvijek jesmo.  Zato dječje žvrljotine na zidove i prisjećat' se svako malo kako je/smo život/mi - apsolutno pregenijalni, jedinstveni i neponovljivi

Let's Love Ourselves, then We can't Fail ...