Predsjednica Skupštine, dr. Slavica Đukić Dejanović (inače psihijatrica, što bi trebala biti ohrabrujuća okolnost) mislila je do nedavno da ona zakazuje sjednice Visokoga doma. Ispalo je, međutim, da tome nije tako: rad parlamenta u rukama je Saše Tijanića. Zašto?

Zato što srbijanske političke stranke ultimativno zahtijevaju da se sjednice Narodne skupštine uživo prenose na drugom programu državne televizije RTS. Ako ih nema uživo na televiziji, odbijaju raditi, visokim plaćama i dnevnicama te jeftinom restoranu usprkos (20 kuna za bogat ručak, pa vi sada vidite). Tko je i kako je razmazio gospođe i gospodu narodne zastupnike, dulja je priča; važno je da se živi TV prijenos smatra 'tekovinom demokracije'.

Ravnatelj Tijanić, pak, izgubio je strpljenje jer njegov drugi program ima svoju vlastitu programsku shemu podložnu ugovornim obvezama: ako je već – kako se sada s punim pravom žali – platio povelike novce za pravo živog prijenosa važnih i popularnih sportskih događaja (koji donose značajan reklamni prihod), onda će ih, bogme, i emitirati. Narodni zastupnici neka se izvole prilagoditi; uostalom, razine gledanosti (ratings) tenisa, na primjer, mnogo su veće od razina gledanosti skupštinskih debata, što oglašivači dobro znaju. Od nečega se, naime, mora živjeti, s obzirom na to da TV pretplata ne ide baš najbolje.

Takav racionalno-poslovni pristup užasnuo je narodne zastupnike jer su se već bili navikli na to da živi TV prijenos koriste kao besplatnu stranačku kampanju za izbore koje su na vrijeme bili izgubili. Umjesto pravovremene indignacije i izazivanja krize, zbunjeni su se poslanici prvo pokušali prilagoditi Saši Tijaniću, ali je dinamika Australian Opena bila jača. Okrutni je Saša prekidao sjednice Skupštine svaki put kada bi se Novak, Ana ili Jelena mašili reketa; čak je prenosio i Nadala i onog drugog Španjolca u muškom finalu.

Gubitničke i mogućim izvanrednim izborima ugrožene stranke zavapile su na sav glas da je 'demokracija ugrožena'. Živa televizija proglašena je demokratskom stečevinom ravnom sveopćem glasačkom pravu. Zašto? Zato što bez toga ne bi imali nikakvoga načina da se javnosti obrate; novac za medijski nastup nemaju, programi su im beznačajni, a lideri blijedi.

Najnervozniji od svih, dakako, bili su Šešeljevi radikali, inače najdosljedniji u opstrukciji rada tog istog parlamenta. Koristeći poslovničku mogućnost 'traženja informacija' na bilo koju temu, tjednima su ucjenjivali vladajuću većinu i razvlačili sjednice bedastim i irelevantnim pitanjima, sve uz tračarenje i olajavanje po načelu 'a od čega mu živi tetak', 'tko je rodio vanbračno dijete' i 'eto mi kažu da je ovaj najveći kriminalac'; podnosili su stotine bedastih i nevažnih amandmana na svaki prijedlog zakona, čak i onih najvažnijih. Namjera je bila jasna od početka: usrećite nas, pa ćemo vas pustiti da donosite zakone.

Šešeljevi radikali imaju za to jak, iako neopravdan, razlog: stranka im se početkom rujna rascijepila i dvadeset narodnih zastupnika (od 78 ukupno) prešlo je od Šešelja Tomi Nikoliću i njegovoj na brzinu osnovanoj Srpskoj narodnoj stranci. Ankete javnoga mnijenja pokazuju da je Nikolić značajno jači; Šešelj iz Den Haaga vrišti da je Nikolić 'agent zapadnih obavještajnih službi i predsjednika Srbije Borisa Tadića' i, prema tome, logično, 'izdajnik'. Bez prilike da se preko TV-a obrate javnosti, šešeljevci su u velikoj neprilici. Nije da nemaju svoje novine i jedan svoj radio s nacionalnom frekvencijom, ali i tamo urednici i financijeri sada procjenjuju čije su šanse jače, a Vojo Šešelj ne kotira baš najbolje.

Vladajuća koalicija Za evropsku Srbiju na sve to gleda dosta mlako i ravnodušno (ima većinu od 126 glasova u Skupštini), ali će se morati očitovati jer problem postaje bolan. Oni, vladajući, ne troše ni oko deset posto žive TV minutaže u prijenosima; oni samo glasuju kad dođe trenutak i njihov je ukupni stav 'pljunete nam pod prozor', kako se to ovdje kaže. Ali, opstrukcija i značajno usporavanje rada parlamenta počinju smetati vlasti: stotinjak zakonskih prijedloga, od kojih su neki veoma važni, čeka usvajanje.

Saša Tijanić, čovjek za sve režime, odlično im je pao sa svojim zahtjevima za promjenu poslovnika, na što se sve svodi, iako on to nije otvoreno zatražio. Za ponedjeljak, kada vi budete ovo čitali, zakazan je sastanak Tijanića s delegacijom Narodne skupštine (predsjednica i šefovi zastupničkih klubova); neka im je Gospodin u pomoći. Saša ima jaku argumentaciju: 'Zašto bi RTS, pretplatnici i porezni obveznici snosili trošak vaše zabave i besplatne stranačke propagande? Dajte se sredite, počnite raditi normalno, bez opstrukcije, pa ćemo vas prenositi, ili izvolite izmijeniti poslovnik i tako onemogućiti opstrukciju, a nama osloboditi vrijeme za komercijalnu minutažu od koje živimo.' Ne odbacuje se ni jedino razumno rješenje: specijalne TV emisije iz parlamenta svaku večer, sa sintezom svega onoga što se toga dana reklo i učinilo. Sjećam se da smo tako radili i sa sjednicama CK Hrvatske na TV-u Zagreb kad sam bio mali asistent režije. Što bi ovima falilo? Ne, kažu oni: novinari su pokvareni i potplaćeni, sve sami izdajnici i špijuni. E, pa, gospodo draga šešeljevska: dođite na vlast – kao što ste bili od 1998. do 2000. - pa postavljate svoje pouzdanike, kao što ste ih postavljali, pa ste tako i prošli.

To je bilo razmatranje fenomena zvanog 'Utjecaj Australian Opena na srbijanski parlamentarni život'.