Trebao je to biti uobičajen kraj godine. Zadnje pripreme hrane, nabava poklona, dogovori za novogodišnji doček ili nešto četvrto što ljudi svakodnevno rade. A onda su u nekoliko sekundi svi planovi 28. prosinca 2020. u 6 sati i 28 minuta pali u vodu. Potres magnitude 5,0 prema Richteru s epicentrom kod Petrinje pogodio je Baniju. Nakon sat vremena slijedila su još dva prilično jaka udara magnituda 4,7 i 4,1. Nažalost, oni su bili samo uvod u ono što će se dogoditi dan kasnije - 19 minuta poslije podneva. Razoran potres magnitude 6,2 prema Richteru ponovo je pogodio to područje i postao jedan od dva najjača instrumentalno zabilježena potresa u Hrvatskoj od 1909. godine.

O dočeku, hrani i slavlju više nitko nije razmišljao. Digla se Hrvatska na noge tih dana, u kaosu koji je vladao svi su htjeli pružiti pomoć. Apokaliptične scene iz Siska, Petrinje, Gline i okolnih sela nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Hrvatska je nakon rata ponovno otkrila da postoji Banija i svi su željeli doći u Strašnik i Majske Poljane, iako ih mnogi, da ste ih pitali dan ranije, ne bi znali pronaći na karti.

Godinu dana od udara koji je zauvijek promijenio izgled tih gradova i sela, a nekima i živote, tportal je obišao kraj koji je, iako samo sat, dva vožnje udaljen od Zagreba, bio zaboravljen. Jer nije život u Petrinji i Glini ni između rata i potresa bio sjajan, nisu ni nakon rata bili oličenje obnove i na momente ste mogli steći dojam da je ondje vrijeme stalo.

'Sve je ovo slabo i sporo'

Zimsko sunce tek se probilo kroz krošnje stabala na petrinjskom perivoju ukrašenom blagdanskim ukrasima dok su ga komunalci uređivali. Na nekoliko ostataka zgrada građevinari rade nešto, a na ostacima one u kojoj je nekad bila mesnica već udaraju po doručku, potom će, kažu, raščistiti ostatke šute. Pročelje će nakon toga, kao još nekoliko onih koja potres nije sravnio sa zemljom, zaštititi gredama da se ne bi urušilo. Jednom možda sve bude obnovljeno. Dio pročelja i ostatka prizemlja zgrada oko perivoja koje nisu pale zaštićen je drvenim gredama, a iznad njih postavljen je limeni krov. Na području Petrinje, doznajemo, uklonjeno je nešto više od 170 objekata, a oko 150 njih to tek čeka.

'Kako je izgledalo prije godinu dana ili prije šest mjeseci, sad izgleda malo bolje. Ali daleko je to od obnove. Sporo sve to ide, vidite i sami koliko ima radnika. Nijedna kuća nije obnovljena. Ako i jest, ljudi su to sami napravili', kaže nam umirovljenik Janko Vidović. Svakodnevno promatra radove u svom gradu, a za razliku od dijela njegovih sugrađana, on je imao sreću da mu je kuća ostala u komadu. Dok komentiramo pročelja koja nisu srušena i natkrivanje onog što je ostalo, prolazi starija gospođa dobacujući da je sve to prevara i da netko opet uzima pare, a na kraju će se sve srušiti.

Pokušavamo je zaustaviti da vidimo je li građevinske ili konzervatorske struke, ali odbija. Proročanski dodaje - 'vidjet ćete'. U razgovor se uključuju radnici dodajući da to traže konzervatori iako su jedinstvena stava da 'sve treba srušiti jer će više koštati da se učvrste temelji nego da se sve poravna i nanovo sagradi'. Dok šećemo gradom, u kojem preostala pročelja podsjećaju na lažne kulise iz vestern ili ratnih filmova, susrećemo Adama Križića. Lagano gura bicikl i gleda na križanju Turkulinove i Nazorove kako ono što je ostalo od centra grada polako nestaje.

'Sve je ovo slabo i sporo. Nakon svih obećanja i silne priče ovdje bi trebalo vrvjeti od građevinske operative i radnika, a i sami vidite da nije tako iako ih ima, ali ne dovoljno', govori nam. Njegova kuća, malo niže, u Radićevoj ulici, dobila je žutu naljepnicu, ali nakon sedam mjeseci odlučio se vratiti u nju.

'Bio sam kod kćeri u Zagrebu, ali nisam mogao više. Morao sam se vratiti pa što bude. Prošlo je godinu dana, a kod mene je sve isto. Uklonjeni su tek dimnjaci koji su popadali. Neće obnova još tako skoro iako je zadnje što su rekli da će krenuti u prvom mjesecu. Nadam se da hoće iako znate kako je – obećanje, ludom radovanje', kaže nam pomalo rezignirano ovaj doseljenik iz BiH.

Indijanca muči pomicanje sata

Oni koji nisu imali kamo otići smješteni su u kontejnerskom naselju na Sajmištu, odnosno u novom gradskom središtu što se zove Centar novog života. Na putu do njega susrećemo Miljenka Hajdinjaka, zvanog Indijanac, Petrinjca kojeg svi poznaju. Kad vidite njegovu fotografiju, ne treba posebno tumačiti otkud mu nadimak. Indijanac sa 75 godina na plećima u potresu je ostao bez svega. Ali glava mu je na ramenima. S namirnicama iz trgovine zaputio se u svoj novi skromni dom, sobicu u Pastoralnom domu u kojem ga je smjestio župnik Josip Samaržija. Miljenka, rekli bi, život nije mazio, odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu, potom završio na ulici. Mučio se, radio u Komunalcu, a onda je u potresu ostao i bez skromnog stančića u kojem je živio.

'Ma što će ti išta kad to ne možeš ponijeti sa sobom', s perima od škanjca na leđima i glavi filozofski objašnjava to da ni potres ni Hitler ni Staljin nisu ubili toliko ljudi koliko jedna druga nevolja.

'Koja', pitamo ga.

'Pomicanje sata. To drndanje naprijed-nazad svake godine ubije toliko ljudi, a nitko o tome ne vodi računa', tumači nam. Pokušavamo vratiti stvari u kolosijek te se interesiramo za budućnost. Smije se i govori da je njegova jasna i vrlo skora.

'Vječna lovišta s mojim Indijancima', odgovara nam čovjek koji se u indijansku kulturu zaljubio još kao dječak, dok je gledao Winnetoua. Opraštamo se, a čim smo prešli ulicu, nabasali smo na prvo dvoje mladih koje smo vidjeli toga prijepodneva. U razrušenom gradu bez neke veće, izuzmemo li Gavrilović, gospodarske aktivnosti o njihovoj perspektivi razgovaramo s Ivonom Ercegović i Filipom Jandrićem. Sretni su, nasmijani, zaljubljeni, baš onakvi kakvi ljudi njihovih godina trebaju biti. Ali uvijek ima neko 'ali'. U ovom slučaju to je život u njihovu gradu. Filip je završio srednju školu, 'sretno' je nezaposlen, a Ivona će svoje školovanje okončati nagodinu. Oboje su jedinstvena stava - u Petrinji nema perspektive.

'Nije bilo ni prije, a sad još manje. Kad Ivona završi školu, najvjerojatnije ćemo u Njemačku', pojašnjava Filip, po struci CMC operater. Ivona kima glavom, ljubi ga.

'Pogledajte oko sebe, sve vidite. Možete u kafić ovdje ili u Sisku. Nema ovdje života za mlade ljude. Možete raditi za tri i pol ili četiri tisuće kuna i preživljavati. Konobar na moru zaradi više', smatra Filip. Obnova, kažu, ide ili ne ide, ovisno o perspektivi onoga tko govori. Smatraju da se spomenuti Centar relativno brzo napravio, devet mjeseci od potresa, ali da sve ostalo ide sporo i nikako. No njihovo mišljenje ne dijele djelatnice pekare u Centru.

'Neka oni koji su donosili odluke razmisle što za obrtnika i radnika znači devet mjeseci bez posla', dobacuju dok kupujemo peciva.

Novo središe petrinjskoga života

Centar je zapravo sklop nekoliko desetaka šarenih kontejnera u kojem su se smjestili obrtnici čiji su lokali stradali u potresu. Ima ondje kafića, trgovina, pekara...

Obilazeći novo središte petrinjskog života, susreli smo Ranka Kukolića, oca Nikoline Kukolić Vuković, poduzetnice i vlasnice poznate petrinjske tvrtke i slastičarnice Sunce. Ako ste ikad bili u Petrinji i poželjeli slatko, velika je šansa da ste završili u njezinoj slastičarnici. Ako niste, onda je moguće da ste probali njezine kolače kupujući u Kauflandu, Loniji ili Intersparu, koje opskrbljuju iz svog pogona u Nebojanu, u kojem radi 18 ljudi. Zgrada u kojoj je bila slastičarnica stradala je, od slastičarnice je ostala samo reklama, a početkom prosinca uselili su se u kontejner u Centru novog života.

'Puno nam je pomogao Glas poduzetnika. Ne samo nama, nego i drugima - 26 obrtnika imalo je prostore u centru, a željeli su se preseliti na ovu lokaciju', pojašnjava Kukolić. S 50 kvadrata spali su na 12, ali zahvalni su na njima, samo da posao ide dalje. No ogorčenja ipak ima.

'Kad je sve dogovarano sa Stožerom, dobili smo dimenzije kontejnera i sukladno tome nabavili smo opremu. Međutim, kad su kontejneri došli, ispostavilo se da to baš ne ide tako jer je potrebno postaviti vatrozaštitu. Pa nam je sa svake strane uzeto po 20 centimetara jer se morao postaviti negorući materijal. Onda nam oprema više nije mogla stati jer smo je naručili po jednim mjerama. Stvorilo nam je to novi, dodatni trošak. Čisti šlamperaj ljudi koji su vodili brigu o tome', kritičan je Kukolić.

'Naučila sam imati pa nemati'

Pored modularnog Centra smješteno je stambeno kontejnersko naselje. Već drugu zimu zaredom u osamdesetak kontejnera provest će oni koji nisu imali kamo.

Kod jednog nailazimo na Janju Jurić, taman je okitila božićno drvce ispred njega. Sjedi i lovi zrake zubatog sunca. Kuća joj je dobila crvenu naljepnicu, ali još nije srušena.

'Očekivanja od svega su mi nula. Nemam ti previše nade. Gledamo televiziju, jedemo, spavamo i to ti je to', opisuje nam svoj dan. Dok razgovaramo, jedna od susjeda dotrčava i govori da je neka žena iz naselja dobila koronu te da se paze i neka nose maske. Preko puta nje umirovljeničke dane provodi Dragica Gregurinčić. Bivša medicinska sestra i supruga pokojnog liječnika, internista i petrinjskog gradonačelnika Miroslava Gregurinčića (2003. - 2006.) u kontejneru je sama pa, šaleći se, kaže da bi mogla organizirati novogodišnju zabavu.

'Znate, život je prevrtljiv i čudan. Naučila sam imati pa nemati. Rat u Petrinji, rat u Vrlici, u kojoj sam rođena, a radila sam u Ljubljani i Libiji, obišla sam svijeta, vidjela puno toga i sa 70 godina završila u kontejneru', pomalo sjetno kaže nam, ali čini nam se i bez razočaranja. Kako jedna nevolja nikad ne dolazi sama, tako joj je nedugo nakon potresa preminuo suprug.

'Prije pet mjeseci samo se srušio ispred kontejnera. Nije lako svako jutro probuditi se i vidjeti to mjesto', govori nam. Za budućnost, kaže, ne brine jer sa 70 godina nje ni nema.

'U ovim godinama budućnost je dva metra ispod zemlje. Ne vjerujem da ću dočekati obnovu grada. To ide toliko sporo, kao da oni koji donose odluke žele da se svi odsele pa da ne moraju ništa napraviti', mišljenja je.

'Ja odavde ne idem. Gdje ću s kokoškama?'

Put nas dalje vodi prema Strašniku i Majskim Poljanama. Dva sela nekako su isplivala pored svih drugih u medijskim pričama proteklih mjeseci. Dok se vozimo prema njima, zaustavljamo se u Gori. Tik uz prometnicu kuća je Nade Grab. Neveliko cigleno zdanje bez fasade, kao i većina u ovom kraju, stoji kao da će svaki čas s kontejnerom ispred njega nepovratno otklizati. Gospođa Grab napunila je 60 godina, a zatječemo je kako kupi lišće ispred kuće oslanjajući se na štap. Živi sama. Pitamo je kako je u kontejneru.

'Nikako, ne živim u njemu. Eto im ga nazad, neka ga nose', zajapureno odgovara. Zašto, pitamo, jer kuća ima crvenu naljepnicu.

'Vratila sam se u kuću. U kontejner više neću. Došlo mi je 600 kuna struje. Odakle da ja to platim? Mirovina mi je tisuću kuna. Uz to, dobila sam 350 kuna vode. Ja to ne mogu platiti. Otkud mi novac? To se teško zagrijava i kad god sam probala uključiti grijalicu, izbacilo bi sve. Dodijalo mi je to. Grijem se na drva u kući i to sam na rate morala uzeti', gotovo u dahu prepričava. Dodaje da ne želi da joj sruše kuću iako su, kako reče, već bili i bušili rupe.

'Valjda misle minirati. Ne znam, lupali su čekićima, polupali i otišli. Eno, vidite, tamo sam ja sve to nanovo betonirala', pokazuje nam. Vodi nas oko kuće dok u zelenim gumenjačama nabada po blatu. Kuća je na kosini, a iza nje trčkara dvadesetak kokoši. One su sve što ima. Kad je grunuo jači potres, hranila ih je, a drmanje je bilo toliko jako da ju je, kaže, bacilo u jarak.

'Ja nikud ne idem. Neka mi promijene krov i bit će to dobro', govori. O zamjenskoj kući neće ni čuti jer u kontejner ne želi. Boji se opet velikog računa za struju.

'Ko zna kad bi ja na red došla... Prvo familije s djecom, pa onda onih gdje ih je više. Ja sam sama, kažu mi da mogu u zajednički smještaj. Ja odavde ne idem. Gdje ću s kokoškama', pita i nas i sebe. Roditeljsku kuću pored njezine potres je sravnio sa zemljom.

Svinjokolja u Strašniku

U Strašniku na jednoj kući radovi, ispred druge, koja nije stradala - svinjokolja. Odmahujemo ljudima zaokupljenima oštrenjem noževa. Nakon potresa Strašnik je došao u fokus jer su ljudi u njemu progovorili o nestručnoj obnovi nakon rata. Kuće su pale kao da su od papira. Neke su danas obnovljene ponajprije zahvaljujući donacijama i nesebičnoj pomoći dobrih ljudi. Druge pak još uvijek čekaju. Na putu prema Majskim Poljanama, na livadi u Marinbrodu jumbo plakat poručuje s jedne strane 'Ostani', a s druge 'Vrati se'. Sama Glina, kojoj Majske Poljane pripadaju od 1991., do 2011. ostala je bez oko 12 tisuća stanovnika. Oko 10 tisuća Srba i dvije tisuće Hrvata. Što će pokazati zadnji popis, doznat ćemo uskoro, a mogu se očekivati još lošije brojke.

Da se noću vozite kroz Majske Poljane, sigurno biste osjećali nelagodu jer ni danju nije ugodno. Cesta puna rupa vodi do sela nadomak Gline. I godinu dana kasnije selo je sravnjeno sa zemljom, a na ulazu ovce pasu u miru i bleje pored pčelinjaka. Međutim svega stotinjak metara dalje sve izgleda sablasno. Uz porušene kuće, veća je šansa da na cesti sretnete životinju nego čovjeka. Gdjegod je pokoji kontejner zamijenila nova drvena kuća, ali daleko je to od obnove.

Na jednoj nalazimo dvojicu majstora. Postavljaju izolaciju od stiropora na kuću Milana Bakića. Bakićima je u potresu stradalo sve. Kuća, poljoprivredno zdanje, štale, dio stoke im se razbježao. Na mjestu stare niknula je nova kuća. Postavljeni su krov i okviri, a majstori sad stavljaju izolaciju.

'Evo me za 15 minuta, samo da kupce riješim', poručuje nam Milan pa odlazi najprije po slaninu, a zatim i po kobasice u objekt koji se nakrivo toliko da izgleda kako će svaki čas pasti. Obitelj je trenutno smještena u kontejnerima, a oko kuće stoje građevinski strojevi, ostaci šute, krave pasu, a psi čuvaju tri raščerečena prasca spremana za rezanje na polovice.

'Sve ovo što se obnavlja donacije su ili privatni novac. Nema tu države. Žalosno je to', govore nam majstori dok nanose ljepilo na stiropor. Jedan od njih prisjetio se Banje Luke 1969. godine i potresa koji je pogodio taj grad.

'Država onda nije pitala je li kuća bila legalna ili nije. Ljudima se pomoglo. Sve ovo danas je presporo. Svi će prije pomrijeti i odseliti se nego što će završiti obnova', napominje. Milanovih 15 otegnulo se na 45 minuta. 'Sad ću, evo samo malo', dobacuje dok kroz blatnjavo dvorište rasteže produžni kabel za električnu pilu kako bi izrezao prasad. Uto mu stiže prijatelj, a mi shvaćamo da nećemo tako skoro doći na red i krećemo prema Glini.

U Glini ničega, strši spomenik Tuđmanu

Grad bana Jelačića, hrvatske himne i poznate kaznionice ima svoje kontejnersko naselje, kao i Petrinja, ali nema Centar novog života. A trebao bi, jer središte Gline izgleda skoro kao Petrinja. S jednom malom razlikom. U Petrinji ima skela i nešto radnika. A u Glini smo uspjeli pobrojati tek četiri, pet skela, radnici su bili tek na jednoj. Ni sve što je predviđeno za rušenje nije srušeno, a kamioni koje ćete češće sresti nisu oni s građevinskim materijalom ili miješalice za beton, već oni što prevoze trupce iz drvoprerađivačke tvrtke Sherif. Konzervatori i ondje nastoje sačuvati dijelove fasada pa sve podsjeća na lažne kulise filmova.

Obnova je troma, spora ili je i nema, a ovo je grad bez života, najčešće su riječi koje smo čuli razgovarajući s prolaznicima dok smo Tomislavovom ulicom šetali prema Tuđmanovu trgu. Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku strši u odnosu na sve oko njega. Što ne čudi jer je otkriven prije dvije godine, dok je sve oko njega ili porušeno ili je odavno nagrizao zub vremena. No da ima nešto u tome, još su prije potresa prepoznali producenti Netflixove distopijske serije 'Tribes of Europa' pa su je 2019. snimali u Glini. Nakon potresa kulisa je, nažalost, postala još stvarnija, a netko će u šali reći da je to možda prilika za novi početak. Filmski. Ako nikakav drugačiji.