Političari su skloni nogometnim metaforama i vole se koristiti vokabularom nogometnih kibica i komentatora. Pa, kakvo je stanje na kraju prvog poluvremena? Je li lopta uistinu okrugla, hoće li utakmica stvarno trajati devedeset minuta i hoće li kraj stvarno biti tek kad sudac bude odsvirao kraj?
Kao što se u prijenosima nogometnih zbivanja često – a osobito kada rezultat na poluvremenu ne odgovara najavama - analizira i mudruje što su treneri i igrači najavljivali prije utakmice, pogledajmo što su naši politički korifeji - treneri i igrači - najavljivali prije izbora u koalicijskom predizbornom programu Plan 21 i Programu Vlade RH za mandat 2011-15.
U oba ta dokumenta – uz još puno lijepih, premda često nedorečenih i kontradiktornih stvari - piše da je Vladin cilj do kraja mandata postupno povećati stopu gospodarskog rasta kako bi se do 2015. godine kretala na razini od oko 5% (!), te da će u istom razdoblju znatno smanjiti stopu nezaposlenosti, odnosno povećati stopu zaposlenosti. Svi - nažalost - znamo da je stopa rasta u prethodne dvije godine bila negativna, a da je vrlo upitno hoće li i u ovoj i idućoj godini biti bar blago pozitivna. Teško da i najvatreniji navijači sanjaju o 5% rasta 2015. Jednako tako, nažalost, znamo da stopa nezaposlenosti stalno raste, a stopa zaposlenosti opada. Ne bi li to bili dovoljni razlozi barem za promjenu programa (taktike igre, a bogme i ključnih igrača), ako već ne i za bolju igru?
Treba li se ičemu čuditi?
U Planu i u Programu se, primjerice, naglašava kako je reforma mirovinskog sustava iz 2001. uvođenjem drugog i trećeg stupa mirovinskog osiguranja predstavljala napredak u odnosu na stari mirovinski sustav koji se isključivo oslanjao na tekuću raspodjelu, pa će se na temelju javne rasprave koju će Vlada provesti u prvoj godini mandata utvrditi smjernice za nastavak mirovinske reforme radi unapređenja cjelokupnog mirovinskog sustava i uklanjanje nedostataka i nepravdi. I što se dogodilo? Ako se ostvari najavljeno prebacivanje sredstava iz drugoga u prvi stup, vratit ćemo se na oslanjanje na tekuću raspodjelu. Sustav se ne unapređuje, a uvode se novi nedostaci i nepravde. U oba dokumenta Vlada preuzima obavezu (baš tako: preuzima obavezu!) stvaranja uvjeta za bolje mirovine iz drugog stupa i kaže da će odgovarajućim olakšicama stimulirati mirovinsku štednju u trećem stupu. I što se tu dogodilo? Nema novih olakšica za štednju u trećem stupu, nema uvjeta za bolje mirovine iz drugog stupa, a drugog stupa uskoro možda neće ni biti.
U oba dokumenta, također, piše da će koalicija tijekom 2012. i 2013. provesti široku javnu raspravu svih zainteresiranih sudionika o mogućim modelima decentralizacije, pa će na temelju te rasprave, u nekoliko mogućih varijanti definirati tri aspekta decentralizacije: administrativni (teritorijalni ustroj), funkcijski (podjela nadležnosti u obavljanju javnih poslova) i fiskalni (izvor financiranja), te postaviti jasne ciljeve za svaki od tih aspekata (očekivane rezultate i učinke, vrijeme i resurse). Je li promijenjen teritorijalni ustroj, izvori financiranja, postavljeni jasni ciljevi? Ništa se od toga nije dogodilo.
Igra se i dalje po starom. U Programu koji se na web stranicama Vlade nalazi od prosinca 2011., još uvijek, dakle u veljači 2014., piše da će Vlada (tek) pripremiti plan cjelovite fiskalne konsolidacije u kratkom i srednjem roku s ciljem smanjenja deficita konsolidirane države na manje od 3% BDP-a i primarnog deficita na nulu (nije rečeno do kada), smanjenja udjela proračunskih rashoda u BDP-u za oko 4,5 postotna poena (rečeno: do kraja mandata), te zaustavljanja rasta i preokretanja trenda udjela javnog duga, uvećanog za državna jamstva, u BDP-u na razinama ispod 60% (nije rečeno do kada).
Parcijalne mjere umjesto konzistentnog plana
Nedostatak rokova i načini ostvarivanja ciljeva zabrinjavali su već i na početku mandata Vlade, no ni u veljači 2014. još uvijek nemamo taj najavljeni plan cjelovite fiskalne konsolidacije. U prosincu 2013. predstavljen je, doduše, Projektni plan provedbe dugoročnih reformskih mjera fiskalne konsolidacije, no to je tek niz raznih, parcijalnih mjera koje se ne temelje na cjelovitom i konzistentnom planu konsolidacije svih segmenata javnog sektora koje su koalicijski partneri naznačili prvo u svom predizbornom planu, a zatim ih prepisali i u programu. Izgubljeno vrijeme ima za posljedicu da deficit nije manji od 3%, nego se Vlada sada nada deficitu od 5,5% BDP-a 2014., 4,4% 2015. i 3,4% 2016. Brojki koje bi se odnosile na primarni deficit, smanjenje udjela proračunskih rashoda u BDP-u i zaustavljanje rasta i preokretanje trenda udjela javnog duga u projektnom planu - nema.
Trenutno smo u iščekivanju još jednog rebalansa. Istina je da je rebalans potreban zbog Europske komisije koja zahtijeva istinsku fiskalnu prilagodbu, nemoguću bez provedbe strukturnih reformi u svim segmentima javnoga sektora. No, da će rebalans biti neophodan bilo je jasno već pri donošenju nerealističnih i neutemeljenih Smjernica ekonomske i fiskalne politike za 2014-16. - protivno zakonu donesenim bez prethodno donesene Strategije Vladinih programa za trogodišnje razdoblje - i prijedloga i izglasanog proračuna za 2014. Već pri donošenju tih dokumenata se, naime, znalo što će Europska komisija od nas zahtijevati, pa nije trebalo čekati rebalans da se to pokuša isporučiti. Uostalom i da ne postoji Europska komisija i da nitko ništa od nas ne zahtijeva, zbog visine deficita i duga, ovoj je zemlji fiskalna konsolidacija neophodna. Kao i svaka obitelj, tako i država mora živjeti u okviru svojih mogućnosti - što efikasnije prikupljati i što efikasnije trošiti sredstva - a to se ne može postići rebalansima.
Traži se teški rad i još više teškog rada
Budući da Vlada očito ima problema i budući da se u zemlji upravo nalazi misija Međunarodnog monetarnog fonda, ne bi li bilo najbolje obratiti se Fondu za pomoć? Nekidan objavljeni tekst Europske komisije Teški rad i još više teškoga rada: Kako uspješno provesti prilagodbe uz službenu pomoć, analizira više od 170 programa prilagodbi koje su uz pomoć Fonda provedene u šezdesetak država u zadnjih dvadesetak godina. Analiza ukazuje da je većina tih država na kraju prilagodbe uspjela podići gospodarski rast na razine na kojima se nalazio prije početka krize zbog koje su i zatražile pomoć, te da su značajno smanjile dug. Ako su se Fondu mogle obratiti tolike države, pa čak i četiri članice eurozone, zbog čega to ne bi mogla učiniti i Hrvatska?
Ili će i čitavo drugo poluvrijeme proći u iščekivanju obećanog plana cjelovite fiskalne konsolidacije, uz neprestano natezanje oko (ne)mogućnosti ‘kresanja’ pojedinačnih stavki rashoda? No, kao što se nakon što smo se - kroz ušicu igle - provukli na Svjetsko nogometno prvenstvo, a sad već kalkulira i s prvim mjestom u Brazilu, možda se može kalkulirati i s 5% rasta 2015.?
