'Vjeronauku uopće nije mjesto u školama. Umjesto vjeronauka, u školama bi trebalo djeci i mladima predavati religijsku kulturu preko koje će im biti posredovano opće znanje o svim religijama, a onda u okviru vlastitih vjerskih zajednica produbljivati vjeru i njezine postulate', poručio je ugledni povjesničar i teolog, fra Petar Jeleč za nedavna rasplamsavanja sukoba oko vjeronauka u školama Kantona Sarajevo.

Fra Petar, inače član Franjevačke provincije Bosne Srebrene i profesor povijesti na Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, stao je tom prilikom na stranu kantonalnog ministra Emira Suljagića koji je donio odluku da vjeronauk u sarajevskom kantonu ne ulazi u opći prosjek ocjena. Na ministrovu odluku da ocjene iz vjeronauka budu opisne, poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić najavio je kako će 'oni koji budu dirali u vjeronauk uskoro imati 'sarajevsko ljeto' kao što se Mubaraku desilo 'egipatsko proljeće''.

'Dosadašnja praksa vjeronauka u školama pokazala je i u Hrvatskoj i u Srbiji, a evo i u BiH, da se radi o promašenom projektu. Zlatno doba vjeronaučne poduke je bilo onda kada se ona održavala u okviru župnih zajednica i džamija, na dobrovoljnoj bazi, kad se nije ocjenjivala i od nje pravilo ono što je danas učinjeno', smatra fra Petar, istodobno pozivajući institucije da se pozabave prijetnjama uličnim neredima i rušenjem vlasti koje je najavio reis Mustafa Cerić

Na sličnu je tragu kao i fra Petar nedavno govorio don Ivan Grubišić, svećenik i sociolog, u svojoj oštroj kritici Crkve koju je još jednom prozvao za povezanost s vlastima i politikom, zalažući se i za revidiranje ugovora s Vatikanom.

'Protiv Crkve nemam ništa, potrebna je narodu, no želim je izvući iz kandža politikanstva. Što je više povezana s vlastima i bilo kojom strankom, to je udaljenija od naroda. Crkve su sve praznije i mladi je nakon krizme masovno napuštaju', upozorio je don Ivan.

Ustvrdio je i kako mladi 'idu na vjeronauk sve dok moraju, a to je do krizme' te naveo kako se njih sve više potom odlučuje za etiku. 'I sad Crkva izlazi s propisima da oni učenici koji upisuju etiku nakon završenog obvezatnog vjeronauka ne mogu obavljati nijednu buduću funkciju u crkvi, npr. kumstvo na krštenju ili krizmi. To su sankcije, tu nema slobode', ukazuje don Ivan.

Doduše, 'situacija na terenu' ponešto je drukčija, a svećenici i vjeroučitelji u manjim sredinama tvrde kako su crkve pune djece. Mladima ni vjeronauk u školi nije baš mrzak. Vlč. Borislav Romić iz župe sv. Mihaela Arkanđela u srijemskom selu Lovas već je 40 godina posvećen svećeničkom pozivu i tvrdi kako njegova crkva nije prazna, nego naprotiv. 'U početku je među vjernicima bilo zabune, pa su pitali zašto slati djecu na oba vjeronauka – župski i školski. Mislili su da je to previše. Odgovorio sam im da čovjek, ako je vjernik i kršćanin, poučavanje o vjeri treba shvatiti kao potrebu. Kako je Isus imao 12 učenika kojima je prenosio vjeru i potom osvojio cijeli svijet, tako i svećenici prenose vjeru djeci i svim vjernicima, jer je to jedno od poslanja Crkve', kaže vlč. Romić navodeći kako 'kroz vjeronauk provodi i Isusovu želju koji je rekao: 'Idite među ljude i poučavajte, idite i propovijedajte.'

I pravoslavnom svećeniku Predragu Azapu, koji služi pri crkvi Silaska sv. Duha na apostole u Vinkovcima, vjeronauk u školama nije upitan, baš kao ni podučavanje vjere u crkvama. 'Srpskoj pravoslavnoj crkvi i vjernicima, a posebno učenicima, neophodno je koristiti pogodnosti koje se kroz školski sustav u Hrvatskoj pružaju u nastavi vjeronauka. Osim što je koristan za vjersku izobrazbu djece, vjeronauk je Srbima, kao manjinskoj zajednici, i dobra poveznica među mladim ljudima, ali i mogućnost njegovanja srpskog jezika i pisma', smatra protojerej Predrag Azap. Zanimljivost vezana uz njega jest podatak da vjeronauk predaje u OŠ Gunja, selu u županjskoj Posavini, udaljenoj od Vinkovaca 60-ak kilometara. Proti Azapu, kako napominje, nije problem zbog djece i poduke vjeronauka stoga prelaziti silne kilometre.

Na sreću, problem vjeronauka u školama i njegova isključivanja, opisnog ocjenjivanja ili intenziviranja u Hrvatskoj još nije nacionalni problem zbog kojeg se najavljuju i revolucije kao u susjednoj BiH. Za kvalitetno rješenje, doduše, treba naći neki srednji put – onaj između teoretičara i praktičara.