Završiti posjet Saboru prije nego li je i započeo te ne iskoristiti priliku da se nezadovoljstvo svojim statusom u društvu jasno izrazi u parlamentu politički je glup potez. Onaj tko ga je povukao sad se mora suočiti s guranjem braniteljskog prosvjeda među marginalne pokrete krajnje desnice koji ne priznaju demokratski izabrane institucije
Kad je glasnogovornik braniteljskog prosvjeda Đuro Glogoški, prije dva dana, poručio kako će se stopostotni invalidi Domovinskog rata odazvati pozivu predsjednika Sabora Josipa Leke da sjednu zajedno za stol sa svim parlamentarnim političkim opcijama i ondje iznesu svoje probleme, činilo se da je došlo do odličnog pomaka i da je vođama prosvjeda zbilja u interesu iznalaženje konkretnih rješenja. Ovako, zbog odluke da se maršira kroz Zagreb, pa uđe u zgradu Sabora na nekoliko minuta samo da bi se ponovili ultimatumi iz Savske 66, možemo tek zaključiti da organizatori nemaju ni zrna političke mudrosti.
Najveću štetu pretrpjet će ratni vojni invalidi koji su stigli u Savsku jer su im uskraćena prava, a koja su to prava i kako postići da se ona ostvare na najbrži način, postat će posve nebitno.
Veći dio javnosti od samog početka nema nimalo razumijevanja za ovaj prosvjed. Pritisnuti vlastitim brigama i borbom za preživljavanje, uvjereni kako borci uživaju neviđene privilegije, nisu bili posebno zainteresirani za braniteljske zdravstvene i statusne probleme, a nakon suludog odbijanja da se rješenja iznađu u Saboru vođe prosvjeda odgovorni su za konačan i nepovratan gubitak potpore šire javnosti.
Kad su krenuli u pobunu, njihovi maksimalistički zahtjevi mogli su se razumjeti kao dio opravdanih oblika početka političke borbe, ali nakon 11 dana logorovanja i bahatog odbijanja pružene ruke najviših demokratskih institucija države teško je imati i mrvu razumijevanja za sebičan i bahat šou vođa braniteljskog prosvjeda.
