Davne 1958. Nizozemac Sicco Mansholt postao je prvi europski povjerenik za poljoprivredu. Bilo je to vrijeme u kojem su poljoprivrednici na kontinentu bili suočeni s posve drugačijom situacijom nego danas.

Vlastodršci su u tom poslijeratnom razdoblju bili usredotočeni na povećavanje dostupnosti hrane, povećanjem produktivnosti boljim gnojivima i pesticidima te zaštitu prihoda fiksnim cijenama. Mansholtova Zajednička poljoprivredna politika (CAP) iz 1962. imala je odgovore na tadašnje izazove u poljoprivredi.

No, do kraja svoje karijere, Nizozemac je shvatio koliku je ekološku i ekonomsku štetu taj isti CAP generirao. Degradacija tla, onečišćenje vode i gubitak bioraznolikosti ubijali su ekosustave, dok su subvencije usmjerene prema proizvodnji stvarale ogromne viškove hrane i pića, koje je trebalo uništiti ili izbaciti na strana tržišta.

Mnogo se toga promijenilo, a mnogo toga ostalo isto

Trenutačni CAP nikad nije bio klimatski prihvatljiviji. Nikad nije bilo toliko ekoprograma i 'zelenih' zakona kao danas. Ipak, još uvijek se nije uspio uhvatiti u koštac s rastućim emisijama stakleničkih plinova i izumiranju vrsta. Paket od 55 milijardi eura godišnje ide na ruku milijarderima, a zakida male poljoprivrednike. A tu je i nedostatak radne snage – mladi ne žele raditi na zemlji, pa umjesto njih na poljima rade migranti, i to za vrlo male plaće.

U jeku te, uvjetno rečeno, poljoprivredne krize, profesori sa Sveučilišta u Wageningenu, vodeće europske poljoprivredne institucije, predstavili su svoje godišnje izvješće o glavnim izazovima u poljoprivredi Europske unije. Politico je izdvojio četiri glavna zaključka.

1. Samodostatnost je moguća

Poljoprivredni lobiji već neko vrijeme naveliko kritiziraju pretjerane ekološke regulacije, zbog kojih bi, kako kažu, police u trgovinama naposljetku mogle ostati prazne.

S druge strane, izvješće pokazuje da je europski poljoprivredno-prehrambeni sektor zapravo poprilično samodostatan. Poljoprivreda je, prema nizozemskim akademicima, znatno manje ovisna o uvozu nego sektori tehnologije i transporta. Unija naveliko izvozi osnovne prehrambene proizvode poput mesa, mliječnih proizvoda i žitarica, dok uvozi kavu, kakaovac i tropsko voće.

Problem, kažu, nije u dostupnosti hrane, nego u priuštivosti, što se, kako oni smatraju, neće riješiti većom proizvodnjom, nego je potrebno smanjiti ovisnost o cjenovno nestabilnim inputima poput stočne hrane, gnojiva i energije.

Više od 80 posto naše soje, ključne hrane za svinje, kokoši i krave, dolazi iz Brazila i Argentine. Od tri vrste pesticida, 30 posto našeg dušika ovisi o stranim fosilnim gorivima. Više od 60 posto iskopanog fosfata je iz Maroka, a gotovo 90 posto iskopane potaše (kalijev karbonat) dolazi iz Bjelorusije i Rusije.

Bruxelles stoga pokušava smanjiti tu ovisnost. Nadolazeća Strategija EU-a za proteine trebala bi povećati proizvodnju proteinskih usjeva i uljarica (primjerice uzgoj soje u Italiji i Francuskoj), a pokušat će se potaknuti i proizvodnja zelenog dušika za proizvodnju gnojiva.

2. Manje mesa

U EU-u je iz godine u godinu sve manje stoke, no prema izvješću, populaciju stoke nužno je drastično smanjiti jer sve više ljudi prelazi na biljnu ishranu, pa nema dovoljno zemlje da se uzgoji i količina hrane potrebna za stoku.

Od svih biljaka uzgojenih u Europi, kažu, 60 posto odlazi na uzgoj domaćih životinja. Da bi dobili jednu kaloriju mesa, potrebni su deseci kalorija usjeva, kad su u pitanju krave, koze i ovce. Svinje su nešto održivije, ali one jedu manje trave, a više soje. Najbolja je pak, kažu, perad, pa potrošnja bijelog mesa možda ostati ista.

'Potrebno je prijeći na održivije obrasce potrošnje', sažima izvješće, napominjući da je to ključno i za zdravlje i klimu. Građani EU-a u prosjeku jedu 40 posto više proteina nego što je preporučeno, što značajno povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti i raznih vrsta raka.

Istovremeno, uzgoj životinja čini 85 posto emisija stakleničkih plinova u europskoj poljoprivredi.

3. Ishrana nije isključivo stvar izbora pojedinca

Prošlog je tjedna Christophe Hansen, kandidat za povjerenika EU za poljoprivredu, ustvrdio da je konzumacija mesa izbor svakog pojedinca, u koji se zakonodavci ne bi trebali miješati.

'Mislim da je rubno nametati tko što mora jesti', rekao je zastupnicima tijekom saslušanja pred odborom Europskog parlamenta za AGRI.

Europski poljoprivredno-prehrambeni stručnjaci s tim se ne slažu.

'Oklijevanje da interveniramo u izbor hrane u suprotnosti je s općeprihvaćenom strategijom određivanja cijena smanjenjem potražnje za fosilnim gorivima, kao i za duhanom i alkoholom', kaže se u izvješću.

'Potrebne su intervencije kako bi se poduprlo ponašanje potrošača prema zdravijoj i održivijoj prehrani', zaključuje se.

Djelovanje bi trebalo biti ciljano i nenametljivo, a agresivnije mjere poput većih poreza na meso, koje Njemačka planira uvesti, kažu, mogle bi naposljetku ispasti politički toksične.

Stručnjaci iz Wageningena predlažu suptilniju alternativu, poput rebalansa subvencija – trenutačno je, primjerice, više od 80 posto novca iz CAP-a usmjereno je prema stočarstvu. Nezaobilazne su i obrazovne kampanje, odgovarajuće označavanje i neizravne mjere poput obvezujućih sporazuma s proizvođačima i trgovcima.

4. Deindustrijalizacija stočarstva

Većina europskog mesa sada dolazi s tvorničkih farmi, s kojih kemikalije cure u tlo i rijeke, pospješuju širenje životinjskih bolesti i otpornost na antibiotike te ugrožavaju dobrobit životinja. Usto će se proizvodnja stočne hrane nastaviti natjecati s proizvodnjom usjeva prikladnih za ishranu ljudi.

Wageningenši stručnjaci stoga su predstavili 'alternativnu viziju uzgoja životinja', koja podrazumijeva mnogo manja stada. Stoka bi se sve više trebala uzgajati u područjima neprikladnim za poljoprivredu (poput planina) ili u blizini zona s hranjivim otpadom i sirovinama (poput pogona za preradu, proizvodnju ili distribuciju).